Bijeg kroz mutnu vodu: Kako je sedam novinara preplivalo rijeku Glinu pred naletom neprijatelja

U ljeto 1991. godine, dok se ratni vihor nezaustavljivo širio Banovinom, granica između života i smrti za izvjestitelje s bojišta često je ovisila o pukoj snalažljivosti i trenutačnoj odluci.

Nevjerojatna i dramatična priča o sedmorici novinara koji su pod kišom metaka, bez opreme i u panici, morali preplivati hladnu i brzu rijeku Glinu kako bi spasili vlastite živote, zorno svjedoči o tome u kakvom su se paklu nalazili novinari na samom početku velikosrpske agresije. Sredina srpnja i kolovoz 1991. godine na širem području Gline i Petrinje bili su obilježeni silovitim napadima srpskih paravojnih postrojbi, obilno potpomognutih oklopnim i topničkim jedinicama Jugoslavenske narodne armije (JNA).Glina, povijesni gradić u srcu Banovine, ubrzo se našla u potpunom okruženju. Za malobrojne hrvatske policajce i tek ustrojene pripadnike Zbora narodne garde (ZNG), obrana ovog područja bila je nadljudski napor. No, na prvoj liniji, u stalnom pokretu između položaja, nalazili su se i novinari. Njihova je zadaća bila gotovo samoubilačka. Bili su bez ikakvog vojnog iskustva, bez pancirnih prsluka i kaciga s običnim bilježnicama i teškim kamerama na ramenima te pokušavali su svijetu prenijeti istinu o tragediji koja se upravo rađala, piše portal Direktno.hr.

Do kritičnog trenutka došlo je tijekom općeg i najžešćeg napada na Glinu i prigradsko naselje Jukinac, koji se odigrao 26. i 27. srpnja 1991. godine. Neprijateljske snage su, izvodeći brzi obuhvatni napad, presjekle jedinu preostalu cestovnu komunikaciju koja je povezivala novinarske ekipe s teritorijem pod nadzorom hrvatskih snaga. Skupina od sedam novinara, fotoreportera i snimatelja, među kojima su se našli domaći ratni reporteri i nekoliko inozemnih dopisnika koji su se zatekli na tom užarenom terenu, našla se u smrtonosnoj zamci. Kako se obruč oko njih stezao, a zvuci pješačkog oružja i detonacije minobacačkih granata bivali sve bliži, postalo je jasno da je povlačenje vozilima u smjeru Petrinje i Siska nemoguće.Odluka u sekundi

Jedina fizička barijera koja ih je dijelila od slobodnog teritorija bila je rijeka Glina. No, Glina na tom dijelu nije bila miran potok. Bila je to brza, nepredvidiva rijeka s dubokim virovima, strmim i muljevitim obalama obraslim gustim, neprohodnim raslinjem i šipražjem. Za ljude koji su nosili tešku odjeću, čizme i profesionalnu opremu ta je rijeka predstavljala podjednaku opasnost kao i neprijateljski meci koji su već počeli fijukati iznad njihovih glava.

Kada su neprijateljske pješačke patrole izbile na čistinu iza njih i otvorile vatru, više nije bilo vremena za kalkulacije. Sedmorica novinara morala su donijeti najtežu odluku. Morali su odlučiti žele li odbaciti skupocjene kamere, fotoaparate, snimljene materijale i torbe s opremom u grmlje te skočiti u mutnu vodu. Kamere koje su godinama skupljale prašinu i blato ostale su na obali kao nijemi svjedoci prekinute misije, dok su novinari, bježeći od sigurne smrti ili zarobljavanja u srpskim logorima, potražili spas u rijeci.

Plivanje kroz rijeku Glinu pod vatrom bila je borba za goli opstanak. Mokra odjeća brzo je postala teška poput olova, vukući plivače prema dnu. Svaki udah zraka bio je praćen strahom od metka koji bi mogao pogoditi površinu vode. Struja ih je nosila nizvodno, dok su se očajnički trudili održati na površini i domoći se spasonosne obale. Međusobno bodrenje i nevjerojatna volja za životom bili su jedino što ih je držalo iznad vode.Sustavni teror nad ‘svjedocima vremena’

Jedan po jedan, iscrpljeni do krajnjih granica, promrzli i u stanju potpunog šoka, novinari su se uspjeli izvući na suprotnu obalu. Izgrebani oštrim šipražjem, bosi i bez ičega osim mokre odjeće na sebi, konačno su se našli na sigurnom, pod zaštitom hrvatskih branitelja koji su odmah organizirali njihov prihvat i pružanje prve pomoći.

Ova dramatična epizoda na rijeci Glini savršeno ilustrira brutalnu stvarnost s kojom su se novinari suočavali u prvoj godini rata. Za neprijateljsku stranu, novinari nisu bili neutralni promatrači čija prava treba poštovati. Naprotiv, smatralo ih se legitimnim ciljevima. Strah agresora od objektivnog izvještavanja bio je toliki da su novinarske ekipe namjerno gađane i tjerane u bijeg, kako bi se spriječilo slanje istine o etničkom čišćenju i razaranju Banovine.

Rijeka Glina je tih dramatičnih dana kasnog srpnja primila sedmoricu sretnika koji su uspjeli preživjeti, ali mnogi njihovi kolege na tom istom tlu nisu imali takvu sreću. Samo nekoliko tjedana kasnije, cijelo će područje Banovine i Pounja postati jedno od najsmrtonosnijih mjesta na svijetu za medijske djelatnike, o čemu svjedoče pogibije Gordana Lederera i Žarka Kaića.