Kako smo se branili: 'Nakon Krvavog Uskrsa bilo je jasno kako će policija igrati ključnu ulogu u početcima rata'

Više od 200 tisuća komada pješačkog naoružanja postalo je nedostupno Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Razoružavanjem Teritorijalne obrane Hrvatska je tako izgubila ključni dio obrambenog sustava u vrijeme rastućih tenzija u regiji.

Jugoslavenska narodna armija (JNA) u isto je vrijeme počela premještati postrojbe, u brigadu u Zagrebu stavljeno je 160 oklopnih borbenih vozila, a na kninsko su područje dovedene dvije oklopne bojne, od kojih je jedna završila u Benkovcu. Hrvatska je tako ušla razoružana u razdoblje koje se u međunarodnim krugovima naziva jugoslavenskom krizom. Kod nas naredne godine će ostati zapamćena nazivom koji joj je prvi dodijelio novinar Marko Grčić: Domovinski rat.

O tome kako se Hrvatska usprkos razoružavanju uspjela obraniti i o mnogo više u Podcastu projekta SNOVI objašnjava dr. sc. Davor Marijan, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. 

Od pobune do stvaranja vojske

Početak rata Marijan povezuje s pobunom u Kninu 17. kolovoza 1990., kada su hrvatske vlasti izgubile nadzor nad dijelom teritorija na koji se više nisu mogle vratiti bez uporabe oružja.

Preuzimanje policijske postaje u Pakracu 1. ožujka 1991. dovelo je do intervencije hrvatske specijalne policije. Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama, u svibnju je u Borovu Selu poginulo 12 hrvatskih policajaca. Bilo je jasno kako će policija igrati ključnu ulogu u početku rata. Tako je unutar tadašnjeg MUP-a ustrojen Zbor narodne garde (ZNG), zamišljen kao teško naoružana policijska formacija za suzbijanje pobune.

„Tuđman je u početku smatrao da je jugoslavenska opcija u Armiji jača od srpske. Međutim, kada se potkraj travnja dogodila blokada sela Kijeva, onda su te iluzije lagano nestale. Shvatilo se da će se ipak imati posla s Armijom“, kazao je Marijan.

Rat za vojarne u rujnu 1991. donio je dotad lako naoružanim brigadama teže naoružanje i sredstva potpore. Njihov je sastav ovisio o pribavljenoj opremi pa su se razvijale neujednačeno, no do kraja godine stvorena je osnova za daljnju izgradnju vojske.

Vukovar u planovima JNA

Građa iz Beograda, dostupna kroz rad Haaškog suda, omogućuje usporedbu planova JNA s tijekom borbi na istoku Hrvatske od srpnja 1991.

„Postojao je plan ulaza u dubinu Hrvatske. Vukovar se nije planirao zauzeti, on se planirao blokirati. To je ponovljeno i 19. rujna, kada je Komanda 1. vojne oblasti napisala direktivu za napad na istok Hrvatske. Nema nikakve dvojbe da u planovima JNA Vukovar nije bio neka posebna točka koja se napada“, objasnio je Marijan.

Neuspjela mobilizacija u Srbiji i snažniji hrvatski otpor, objašnjava, poremetili su planirani prodor. Vukovar je ostao u zaleđu snaga koje su dospjele do Vinkovaca, pa je njegovo zauzimanje postalo važno za povezivanje prostora na koji je JNA namjeravala dovesti mirovne snage. Nakon pada grad je, kaže Marijan, razrušen i životari.

Primirje koje nije donijelo rješenje

Razaranja u Hrvatskoj, osobito napad na Dubrovnik, privukla su svjetsku pozornost i, prema Marijanu, postupno mijenjala zapadnu politiku očuvanja Jugoslavije. Sarajevskim primirjem u siječnju 1992. završila je prva faza rata, a potom su stigle mirovne snage UNPROFOR-a.

„Već na kraju 1992. i Srbi i Hrvati su bili nezadovoljni s njima, s tim da su Srbi uvijek pretjerivali. Dugoročno nisu shvaćali da mirovne snage daleko više idu u njihovu korist nego u korist Hrvatske. One su samo prekinule rat u jednom određenom trenutku i to je to. Izgledalo je da će se to pretvoriti u jednu misiju koja će trajati beskonačno, kao na Cipru. Na kraju ona nije okončana zato što je UNPROFOR radio svoj posao, odnosno zato što je bio dorastao situaciji, nego zbog vojnih pobjeda 1995.“, ocijenio je Marijan.

Težište borbi potom se premjestilo u Bosnu i Hercegovinu (BiH), gdje su hrvatske snage pomagale obrani Hrvata u Bosanskoj Posavini, a na jugu je deblokiran Dubrovnik. Tijekom 1993. u Hrvatskoj su vođene operacije Maslenica i Medački džep, dok je rat Hrvata i Bošnjaka u BiH dodatno opteretio hrvatski položaj. Njegov završetak Washingtonskim sporazumom u proljeće 1994. otvorio je mirnije razdoblje za jačanje gardijskih brigada i obuku pričuve.

Od Bihaća do Knina

Srpski protunapad u jesen 1994., nakon prodora Armije BiH prema Bosanskom Petrovcu, ugrozio je Bihać, zaštićenu zonu UN-a. S tom krizom Marijan povezuje početak završnice rata. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane pojačali su pritisak na srpske snage operacijom Zima '94. na Dinari i livanjskom području, odakle je počeo niz napadnih operacija prema Kninu.

Skok 1 i Skok 2 približili su hrvatske snage Bosanskom Grahovu i Glamoču, dok je Bljeskom oslobođen dio zapadne Slavonije. Nakon hrvatsko-bošnjačkog sporazuma u Splitu, operacijom Ljeto '95. zauzeta su oba grada i otvoreni prilazi Kninu iz neočekivanog smjera. Marijan Ljeto '95. smatra ključnom pripremom za Oluju, nakon koje su borbe nastavljene u zapadnoj Bosni.

„Onog trena kad je vojska ušla u Knin, Krajina je bila gotova bez obzira na to što su neke borbe još vođene, što je bio zastoj na Banovini, ali 5. kolovoza Krajine više nema. U tom razdoblju hrvatske snage, koje tada vodi general Gotovina, zapravo imaju ulogu pritisnuti i potući Srbe na bojnom polju, i dovesti ih za pregovarački stol“, rekao je Marijan.

Planovi koji su ostali na papiru

Plan Dunav za oslobađanje Podunavlja predviđao je 87 tisuća vojnika za sedam gardijskih brigada, dok je Burin bio usmjeren prema Trebinju. Oba su ostala neizvedena, a Podunavlje je vraćeno mirnom reintegracijom, dovršenom početkom 1998. Hrvatski nadzor nad Prevlakom također je uspostavljen bez borbe.

Marijan spominje procjenu materijalne štete od oko 250 milijardi dolara, koju su izradili analitičari koje je angažirao Slobodan Praljak. 

„Imamo još goru varijantu, a to su ljudski gubici. Gubici iznose preko dvadeset i dvije tisuće ljudi, s tim da se tu računa oko dvije tisuće nestalih. Srbi su imali negdje oko sedam tisuća mrtvih i nestali, ostali su imali Hrvati. To je strašan saldo“, zaključio je Marijan.

dr. sc. Davor Marijan

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1994. diplomirao je povijest i arheologiju. Na istom fakultetu je magistrirao 2005. s temom „Ustaške vojne postrojbe“, a doktorirao 2006. s temom „Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1987.-1992. godine“. Bavi se istraživanjem Drugog svjetskog rata, Hrvatske u socijalizmu i Domovinskog rata. Od prosinca 1995. do rujna 2001. radio je u Središnjem vojnom arhivu i Vojnom muzeju Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Od listopada 2001. radi u Hrvatskom institutu za povijest. Znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju.

Sudjelovao je na projektu „Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991.-1995.-1998.“, bio voditelj projekta „Republika Hrvatska i Domovinski rat 1991.-1995.-2000.“ Trenutno vodi projekt „Političko ozračje i represija u Hrvatskoj i Jugoslaviji od 1941. do 1995. godine – selektivna sjećanja i interpretacije“. Autor je nekoliko znanstvenih publikacija i dvostruki dobitnik nagrade Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti i Društva za hrvatsku povjesnicu​ „Mirjana Gross“.