Mala zastava, veliki put: General Horvatin čuvao ju je od Lovinca do Knina

Mirko Horvatin (66) umirovljeni je ratni zapovjednik i general specijalne policije, koji se nikada nije hvalio svojim ratnim uspjesima i herojstvom. Slavonac iz Duge Međe kod Zdenaca, gdje i danas živi, prošao je sve hrvatske bojišnice - od Vukovara, Osijeka i okolice do akcija Pakrac, Trokut, Poskok, Maslenica, Medački džep... i napokon Oluje. I Mirkova petorica braće - Nebojša, Josip, Branko, Tihomir i Velimir - također su prošla mnoga ratišta, zaključno s Olujom. General Horvatin bio je pripadnik prve policijske postrojbe osiguranja koja je stavila hrvatski grb na kapu osiguravajući prvo podizanje hrvatskog barjaka na zgradu Hrvatskog sabora.

Od Lovinca do Vukovara

- Završio sam policijsku akademiju u Zagrebu, kao i moja tri brata poslije mene. Na osobni zahtjev ostao sam raditi u Policijskoj upravi zagrebačkoj, gdje sam nastojao izbjeći specijalnu policiju, ali eto, stjecajem okolnosti, vrlo brzo sam bio raspoređen u posebnu jedinicu tadašnje milicije i na kraju je sve došlo do specijalne policije, u kojoj sam proveo punih 30 godina. Radio sam do rata, upisao studij, pa kada je počeo rat, zaustavio i poslije rata ga uspio i završiti, a od 2008. sam u mirovini. Moj ratni put započeo je 1990., bio sam tada u postrojbi pred Hrvatskim saborom kada je to bila prva postrojba policije koja je izišla s hrvatskim povijesnim grbom na kapama i kada se spuštala hrvatska zastava s petokrakom, a dizala naša sveta sa šahovnicom. Nakon toga 5. kolovoza ustrojen je prvi tečaj "Prvi hrvatski redarstvenik". Vidjelo se da će doći do ratnih zbivanja, a već su bile postavljene i barikade. Krajem kolovoza te godine postao sam pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko, kojoj je prišla velika većina polaznika tečaja "Prvi hrvatski redarstvenik". S ovom jedinicom prošao sam sve akcije od 90-ih nadalje, od one poznate prve nabave oružja, koja je poslije bila i medijski eksponirana preko generala Špegelja, zatim sam sudjelovao u blokadama vojarni, u 12. mjesecu 1990. prvi smo put išli u Pakrac, a u ožujku '91. sudjelovao sam u oslobađanju policijske postaje u tome gradu – započeo je general Horvatin te nastavio kako je potom čak dva puta bio na Plitvicama, a nedugo nakon povratka s oslobađanja PP-a Glina došla je zamolba iz Like, iz mjesta Lovinca, iz kriznog stožera, u kojoj su molili ministarstvo da im pošalje nekoga tko bi organizirao obranu toga područja od nekih 300 kilometara kvadratnih.

- Moj zapovjednik, general Mladen Markač, pitao me je jesam li spreman to preuzeti i naravno da sam pristao. Na taj prostor ušli smo preko Velebita. U tom mjestu pružali smo otpor puna tri mjeseca, no nakon što smo ostali bez streljiva, morali smo sve to napustiti, ali uspjeli smo izvući oko 1500 stanovnika starije životne dobi na sigurno, naravno, opet tri dana preko Velebita. Nakon povratka iz Lovinca 13. listopada svojim sam kolegama krenuo u pomoć Vukovaru, gdje smo išli na proboj od Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca. Nažalost, uz mnoge žrtve svih postrojbi, nismo uspjeli – priča Horvatin te nastavlja kako ga je ratni put odveo dalje sve do Oluje.

- Dobio sam poziv da pristupim Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj, gdje je trebalo ponovno ustrojiti jedinicu specijalne policije. U veljači 1992. otišao sam tamo i osnovao jedinicu pod nazivom Baron, ili poslije poznatu kao Barun, s kojom sam ostao do kraja, sve do Oluje. Prvi zadatak Baruna bila je akcija Trokut u Slavoniji, što mi je bilo posebno drago jer sam se ponovno vratio kući, a potom smo dobili zadatak da sa SJP-om Ajkula iz Rijeke iziđemo na prostor Velebita jer je zaključeno da je to vrlo važan strateški položaj i da to treba držati pod kontrolom. Tako sam sudjelovao i u akcijama Poskok 1, 2, i 3, čime je formirana linija obrane Velebita od Gospića do Tulovih greda. Zatim je tu bila akcija Maslenica pa Medački džep, a bio sam i sudionik akcija oko Dubrovnika – nastavlja general.

Sjeća se i jedne obiteljske epizode iz 1991.

- Tada smo prisilno morali napustiti Lovinac i Sveti Rok jer pomoć nije stizala, imao sam tada službeni mobitel za automobil kojim sam se javio obitelji. Suprugu i kćer uvjerio sam da je sve u redu, i to je nekako prošlo, dok se nije javio sin Marko, koji je tada imao sedam godina. Na kraju razgovara on meni kaže: "Tata, a zašto si tužan?" njega nisam uspio prevariti i tada mi je bilo neizrecivo teško – govori Horvatin.

Mala zastava

U veljači 1995. dobio je zadatak da bude zapovjednik skupnih snaga specijalne policije na južnom bojištu, gdje je bio do Oluje.

- Godine 1995. sa svojom postrojbom Baron krenuo sam u Oluju, gdje smo već 31. srpnja došli na područje Starigrada, a moja postrojba dobila je zadaću na glavnom pravcu, gdje smo sudjelovali u izravnim bojnim okršajima. Ja sam dobio zadatak s dvije postrojbe specijalne policije iz Pule i Slavonskog Broda biti pričuvna snaga u slučaju nekih kontranapada u zaleđu Biograda i Zadra. S obzirom na to da tih napada nije bilo, priključio sam se već drugi dan u redovna djelovanja specijalne policije u Oluji i s njima zajedno sišao u Sveti Rok, Lovinac, pa preko Gračaca u Knin. To je bio poseban osjećaj, prvo ući u Sveti Rok i Lovinac, mjesta koja sam kao zapovjednik gledao četiri godine s Velebita, a zatim ući u Knin i popeti se na kninsku tvrđavu – veli Mirko Horvatin. Uz kninsku tvrđavu veže ga jedna posebna priča. Naime, 1991. godine u srpnju, kada je prvi put došao u Lovinac, našao je jednu malu hrvatsku zastavu koju je držao u svojoj sobi, pa ju je kada je došlo do proboja smotao i stavio u borbeni prsluk.

- Ona je sa mnom bila tijekom cijelog Domovinskog rata. Više puta sam znao reći da će za mene rat završiti kada ju raširim na kninskoj tvrđavi i, eto, to se na kraju i dogodilo. Spletom okolnosti, kao član stožera specijalne policije u Gračacu dobio sam zadatak i imao čast dočekati ministra Jarnjaka, koji je tada nosio ploče za hrvatske policijske postaje oslobođenog područja, a kolega i ja bili smo mu pratnja i osiguranje. Tako sam s njim ušao u Knin i tamo smo dočekali predsjednika Tuđmana; s tom svojom zastavom došao sam na tvrđavu i raširio ju 6. kolovoza te se fotografirao za vječnu uspomenu. Tako je ispalo da smo kolega i ja bili prvi pripadnici specijalne policije koji su nakon okupacije ušli u Knin i popeli se na tu famoznu tvrđavu – prisjeća se general Horvatin te naglašava kako su poslije i njegova braća, četvorica kao policajci i jedan kao pripadnik HV-a, također s Olujom ušli u Knin. 

Najljepša božićna ratna priča

- Badnjak 1994., negdje prijepodne, ja negdje u utrobi Velebita. Kako je Badnji dan, zamolio sam kolegu da me kratko zamijeni da se odem javiti obitelji preko telefona. Došao sam nekako do telefona i nazvao svoje. Bili su to trenuci emocija, suza, teško je opisati. Djeca su me pitala hoću li biti kod kuće za Božić i tada me “stislo’’. Znao sam da je nemoguće, ali prošao mi je kroz glavu čitav život, rođenje djece, i odlučio sam nešto pokušati. Kontaktirao sam kolegu koji me je mogao zamijeniti na položaju i molio ga da do jutra bude u smjeni umjesto mene. U rano poslijepodne spustio sam se s Velebita, sjeo u svoj auto i pravac Zlatar Bistrica, gdje mi je obitelj živjela. Usput sam negdje u Gorskom kotaru uz cestu odsjekao jedan bor, stavio ga u auto i krenuo. Nakon više od tri sata vožnje u večernjim satima stigao sam kući; obitelj, naravno, nije znala. Pozvonio sam na vrata, otvoriše se i moja supruga i djeca gledaju: ja s borom u ruci ispred njih. Svi smo se čvrsto zagrlili i isplakali, a potom zajedno okitili bor i dočekali Božić. Ujutro rano ustao sam, djeca su još spavala, poljubio sam ih, pozdravio suprugu, sjeo u auto i natrag na Velebit, na položaj. I danas kada se sjetim toga, teško mi je, ali ponosan sam i sretan što sam i danas tu uz svoju obitelj – govori Horvatin.

Lomili ga pogrebi ratnika

Mirko Horvatin u Domovinskom ratu prošao je sve što se u ratu množe proći i kaže kako je uvijek nastojao ostati smiren, ali bilo je situacija gdje se i on lomio.

- Srce mi je pucalo na svakom pogrebu poginulog ratnika. Kada vidiš trudnicu i roditelje nad grobom, to je toliko teško da se ne može opisati. Vjerujte mi, te su slike i danas u meni, ali moram reći da sam svim srcem ponosna na svakog svog ratnika, bili su do dečki nevjerojatne hrabrosti, prepuni domovine u sebi, to nas je držalo i donijelo najveće pobjede. Danas sam u mirovini, sretan jer sam živ i zdrav nakon svega i uvijek ću s ponosom čuvati sveti Domovinski rat i njegovu istinu – zaključio je Mirko Horvatin, danas član Udruge branitelja Duge Međe, koji se rado odaziva biti predavač srednjoškolcima diljem Slavonije o događanjima i ratnom putu specijalne policije u Domovinskom ratu.