Milanovićev državni ringišpil s odlikovanjima: kad se čast Domovinskog rata pretvori u političku gumicu

Branimir Glavaš ostao je bez svih odlikovanja Republike Hrvatske. Predsjednik Zoran Milanović donio je odluku kojom mu se oduzimaju Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red Ante Starčevića, Red hrvatskog trolista, Spomenica domovinskog rata i Spomenica domovinske zahvalnosti.

Formalno, odluka je donesena na temelju zakona i pravomoćne presude. I tu završava pravni dio priče. Ali politički, moralni i državni dio priče tek počinje.

Jer ovo nije samo priča o Branimiru Glavašu. Ovo je priča o državi koja se već godinama ponaša kao da su odlikovanja igračke u rukama predsjednika. Jedan ih oduzme. Drugi ih vrati. Treći, odnosno isti taj koji ih je vratio, sada ih ponovno oduzima. I sve to uz velika objašnjenja, velike riječi i još veću dozu političke samodopadnosti.

Milanović je 2021. godine govorio da nije sudac, nego predsjednik Republike. Danas se ponaša kao da je bio prisiljen učiniti ono što je ranije sam najavio. No pitanje nije samo je li sada imao zakonsku osnovu. Pitanje je zašto je Hrvatska uopće dopuštena do ove razine političkog cirkusa u kojem se najviša državna priznanja nose, vraćaju i ponovno skidaju kao ordeni u nekoj lošoj predstavi.

Odlikovanja nisu privatna imovina političara. Nisu ni Milanovićeva, ni Josipovićeva, ni Glavaševa igračka. Ona su državni simbol. Simbol vremena u kojem je Hrvatska bila napadnuta, u kojem se branio Osijek, Slavonija i cijela država. Zato svaka odluka o njima mora biti hladna, dostojanstvena i državnički ozbiljna. A ovdje toga nema. Ovdje gledamo pravno-politički ping-pong koji više ponižava institucije nego što ih štiti.

Treba jasno reći: pravomoćna presuda postoji i država je ne može ignorirati. Pojedinačna kaznena odgovornost nije isto što i Domovinski rat. Nitko razuman ne smije braniti zločin ako je zločin pravomoćno utvrđen. Ali isto tako nitko pošten ne smije dopustiti da se iz pojedinačnog slučaja izvodi prljava generalizacija protiv hrvatske obrane, Osijeka, Slavonije i hrvatskih branitelja.

Tu je prava opasnost. Ne u tome što je jedna odluka objavljena u Narodnim novinama, nego u tome što će dio javnosti ovu odluku ponovno iskoristiti za staru, otrovnu tezu: da su Domovinski rat i obrana Hrvatske bili moralno upitni. Nisu bili. Hrvatska je bila napadnuta. Hrvatska se branila. Hrvatski branitelji nisu zločinački kolektiv. Oni su temelj države. Pojedinac može odgovarati. Narod, vojska i obrambeni rat ne smiju biti osuđeni kroz njega.

Milanović je ovom odlukom možda zadovoljio formu, ali nije riješio sramotu sustava. Jer isti taj sustav desetljećima razvlači postupke, proizvodi političke eksplozije, ostavlja rane otvorenima i onda se čudi što društvo nema povjerenja ni u sudove ni u politiku. Ako je presuda pravomoćna, država mora postupati. Ali država je morala biti ozbiljna puno ranije. Ne nakon godina cirkusa, ne nakon političkih prepucavanja, ne nakon povratka odlikovanja pa njihova ponovnog oduzimanja.

Najgore od svega je to što će se ponovno šutjeti o pravoj temi: kako zaštititi istinu o Domovinskom ratu, a istodobno poštovati sudske odluke? Kako reći da zločin, ako je dokazan, ne može biti prešućen, a da se pritom ne dopusti blaćenje cijele Hrvatske vojske? Kako obraniti čast branitelja, a ne pretvarati ih u štit za bilo čiju osobnu odgovornost?

To je granica koju Hrvatska nikako da nauči povući.

Milanović danas glumi hladnog čuvara zakona. Ali Hrvatska ne treba glumu. Treba državništvo. Treba predsjednika koji neće odlikovanja pretvarati u političku predstavu. Treba institucije koje neće čekati desetljeća da bi društvu objasnile što je pravda, a što povijesna istina. Treba javnost koja neće dopustiti da se Domovinski rat svodi na sudske spise pojedinaca, ali ni da se pravomoćne presude brišu domoljubnim frazama.

Oduzimanje Glavaševih odlikovanja zato nije kraj priče. To je samo nova epizoda hrvatske institucionalne bijede.

A najteža rečenica glasi ovako: država koja ne zna dostojanstveno čuvati svoja odlikovanja, ne zna dostojanstveno čuvati ni uspomenu na one koji su za nju ginuli.

I zato ostaje mučno pitanje: koliko još hrvatski branitelji moraju trpjeti zbog toga što su branili svoju Domovinu? Koliko će se još puta po njima lomiti političke, pravosudne i medijske bitke, dok brojni zločini agresora ostaju bez pravde, bez kazne i bez imena u presudama? Hrvatski branitelj i danas se mora opravdavati što je 1991. stao na branik Hrvatske, dok mnogi koji su rušili hrvatske gradove, ubijali civile, odvodili ljude u logore i sijali smrt slobodno šeću, mirno stare i nikome ne polažu račune. To nije pravda. To je poniženje države za koju su najbolji dali život.