Nakon 35 godina progovorili o Kusonjama: Film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“ donosi svjedočanstva, rekonstrukcije i potragu za istinom

Film kroz svjedočanstva sudionika, dokumente, sudske spise i igrane rekonstrukcije donosi priču o događajima u Kusonjama u rujnu 1991. godine, a neki su sudionici nakon 35 godina prvi put javno progovorili o onome što su doživjeli.

Dokumentarni film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“ autora Marina Sabolovića i Borne Marinića nastao je nakon višegodišnjeg istraživanja događaja u Kusonjama. Film pokušava približiti okolnosti u kojima su se hrvatski branitelji našli u zasjedi, višesatnu borbu i stradanje 18 bjelovarskih branitelja, ali i otvoriti pitanja o događajima o kojima se tijekom proteklih 35 godina govorilo na različite načine.

Autori su tijekom rada koristili svjedočanstva sudionika, dostupnu dokumentaciju i sudske spise, a dio priče prikazan je i kroz igrane rekonstrukcije kojima se nastojalo gledatelju približiti atmosferu i okolnosti događaja iz 1991. godine.

Četiri godine istraživanja za sat vremena filma

Jedan od autora filma, Marin Sabolović, otkrio je kako je sama proizvodnja dokumentarca trajala godinu dana, ali je istraživanje trajalo čak četiri godine.

Marin Sabolović

– Sam dokumentarni film, odnosno njegova proizvodnja, trajala je godinu dana, ali manje se zna da je istraživanje trajalo četiri godine. Neiscrpni izvori bili su svjedočanstva ljudi, ali i sudski spisi, gotovo 400 do 500 stranica spisa koji se nalazi na Županijskom sudu u Osijeku. To nam je bio izvor informacija kako bismo dobili što objektivniju priču s kojom možemo ići prema sudionicima – kazao je Sabolović.

Nakon toga uslijedili su razgovori sa sudionicima, snimanje intervjua i sama produkcija, a sve je trebalo sažeti u približno sat vremena filma.

– To je zaista bilo vrlo izazovno, ali vjerujem da smo uspjeli napraviti dobar posao – rekao je Sabolović.

Na pitanje jesu li tijekom istraživanja doznali nešto novo, s obzirom na to da obitelji i danas žele znati što se doista dogodilo, Sabolović je kazao kako se potpuna istina vjerojatno nikada neće moći utvrditi.

– Nažalost, prava istina u konkretnom slučaju vjerojatno se nikada neće znati jer su svi pripadnici poginuli i nitko se nije uspio izvući. O njihovim posljednjim trenucima možemo samo pretpostavljati kako su izgledali. Sudski spisi govore različite priče, što je na neki način i logično – rekao je.

Ipak, smatra da je film pokušao doći što bliže odgovorima.

– Mislim da smo došli najbliže moguće toj istini jer se kroz film vidi koliko se sugovornici nadopunjuju i dolazi se do epiloga, a to je pronalazak masovne grobnice – kazao je Sabolović.

„Previše je godina prošlo za različite interpretacije“

Sabolović se osvrnuo i na različite prijepore vezane uz odluku o odlasku u akciju u Kusonje.

– Dobro je rečeno u filmu u jednom trenutku da je previše godina prošlo za različite interpretacije ovog događaja i da je konačno neka institucija u tih 35 godina to trebala odraditi. Nije to odradila. Možda će to odraditi dokumentarni film – rekao je.

Istaknuo je kako su u filmu okupili, kako je rekao, relevantne sudionike koji su trebali govoriti o događaju.

– Čini mi se da je njihova iskrenost, čim su došli i usudili se govoriti pred kamerama, nešto što može pomoći. Neću reći da će umiriti roditelje i obitelji jer je teško umiriti ljude koji cijeli život nose takvu agoniju, ali mislim da će ih ovaj film na neki način malo umiriti – rekao je.

Dodao je kako se tijekom rada na filmu, zbog težine teme, vodilo i mnogo rasprava među samim autorima i suradnicima.

– Bilo je dosta zanimljivih trenutaka, kreativnih sukoba. Suočili smo ih, ali smo došli do nekog zajedničkog jezika – kazao je Sabolović.

Borna Marinić: „Na puno upitnika ovim filmom bit će stavljena točka“

Drugi autor filma, Borna Marinić, kazao je kako ga je upravo misterioznost događaja i brojna pitanja koja su desetljećima ostala otvorena privukla ovom projektu.

Borna Marinić

– Nekako me ta misterioznost oko tog događaja i puno upitnika privuklo projektu koji je osmislio Marin, koji je scenarist. Zaista sam sretan s ovim što smo učinili. Mislim da će na puno tih upitnika ovim filmom biti stavljena točka i jako mi je drago zbog toga – rekao je Marinić.

Film je produciran u produkciji Zooma agencije Tibora Javureka, a autori nakon Bjelovara planiraju njegovo prikazivanje i u drugim sredinama.

– U prvom redu nadamo se da će Hrvatska radiotelevizija prepoznati ovaj film koji ćemo im ponuditi na otkup. Nakon Bjelovara idemo u užem smislu po Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, a onda i šire. Virovitičko-podravska županija i gradovi u njoj već se interesiraju. Vjerujem da ćemo, kada publika ovdje prepozna film i kada opravdamo njezino povjerenje te se proširi glas o njemu, ići puno šire – rekao je Marinić.

Andrea Posarić: „Imala sam sedam godina, ali sjećam se svega“

Posebno emotivno svjedočanstvo na projekciji dala je Andrea Posarić, kći jednog od poginulih branitelja.

Kada joj je otac poginuo u Kusonjama, imala je samo sedam godina, dok je njezina mlađa sestra imala svega tri mjeseca.

Andrea Posarić

– Taman sam dva mjeseca prije napunila sedam godina. To je bio zadnji rođendan koji je sa mnom proslavio. Što reći… Ovo je već treći film. Prvi je sniman, mislim, 1995. godine, dokumentarni film „Priča o zlatnom lančiću“, zatim „Broj 55“, a sada i ovaj film koji ću danas prvi put pogledati – rekla je Posarić.

Zahvalila je autorima što su se uhvatili u koštac s teškom temom i što se i dalje čuva sjećanje na 18 bjelovarskih branitelja poginulih u Kusonjama.

– Stvarno su si dali truda i na taj način i dalje osigurali da se ne zaboravi naših 18 bjelovarskih branitelja koji su na grozan i mučan način poginuli u Kusonjama 8. rujna 1991. godine – kazala je.

Iako je imala samo sedam godina, kaže da se sjeća početka rata, straha, priprema, ali i razgovora s ocem večer prije njegova odlaska.

– Osobno sam tatu molila da ne ide, da odemo, da se spasimo, da ne ide u rat. Imao je tada malo duži razgovor sa mnom jer je znao da se neće vratiti. Sjećam se da je vani bio ogroman crveni mjesec i rekao mi je da se, kad god u budućnosti vidim takav mjesec, uvijek sjetim svih hrvatskih branitelja koji su prolili krv braneći našu domovinu – ispričala je.

Danas ima 42 godine, ali kaže da se s gubitkom oca nikada nije pomirila.

– Obilježilo je to uvelike tijek mog daljnjeg života. Ta tema je nešto što nas svaki dan okružuje na bilo koji način, bilo u smislu pozitivnog sjećanja na tatu, bilo kroz ono što smo kao djeca poginulih branitelja prolazili tijekom života i školovanja – rekla je.

Govoreći o iskustvu djece poginulih branitelja, Posarić je istaknula i osjećaj izoliranosti s kojim su se mnogi susretali.

– Uvijek smo bili nekako krivi i izolirani jer smo djeca poginulih branitelja. Kao da smo neka, ne znam, na ružan način, izdvojena skupina od strane zajednice. Nismo mi krivi što su naši roditelji poginuli. Mnogi su mislili da imamo ogromne povlastice, da smo mi ovo ili ono, što većina u praksi nije imala. Nama je to izazivalo dodatnu tugu jer bismo sve dali da su naši očevi s nama – kazala je.

„Voljela bih znati cijelu istinu“

Posarić kaže kako i danas želi saznati što se doista dogodilo u Kusonjama.

– Osobno bih voljela znati cijelu istinu, ali mislim da će trebati još neko vrijeme da se sazna prava istina o tome što se dogodilo – rekla je.

Posebno je govorila o stradanju svog oca i još šestorice branitelja za koje, kako je rekla, smatra da su bili mučeni.

– Kao dijete razumjela sam da je rat, da se puca i da svatko može poginuti. Čak i da je završio tako da je ubijen metkom, to bih razumjela. Ali način na koji je skončao svoj život mislim da nije zaslužio – rekla je Posarić.

Dodala je da je tijekom godina čitala obdukciju i sudski izvještaj te gledala ekshumaciju.

– Vidjela sam njegovu lubanju i lančiće po kojima je, dok su ih iskapa­vali, prepoznat. To je nešto što i danas ne mogu shvatiti. Kako bi netko mom tati i njegovim suborcima jednostavno mogao to napraviti. To je nešto prestrašno – rekla je.

Stipe Pranjić nakon 35 godina progovorio o onome što je doživio

Među onima koji su nakon 35 godina odlučili javno progovoriti je i Stipe Pranjić, hrvatski branitelj i sudionik događaja u Kusonjama.

Govoreći o tome zašto je toliko dugo šutio, istaknuo je da je trauma ostala prisutna svih tih godina.

Stipe Pranjić

– Trideset i pet godina je prilično dugo razdoblje, ali za traumu koju smo mi preživjeli i pohranili u sebi to je kao da je svaki dan živjela s nama – rekao je Pranjić.

Zahvalio je autorima filma što su, prema njegovim riječima, na profesionalan način predstavili tragediju.

– Kada sudionici šute, onda je narativ proizvoljan, podložan komentarima i raznim konstrukcijama koje apsolutno nisu ni približno istini koja se dogodila. Istina je isključivo kod Boga, ali postoje činjenice i postoje svjedoci koji mogu nepristrano, iz svog stajališta i svoje razine odgovornosti, svjedočiti o samom događaju – kazao je.

Pranjić je rekao kako je 35 godina šutio jer je vjerovao da će hrvatska država procesuirati odgovorne za zločin.

– Smatrao sam i danas smatram da će Hrvatska država, za koju smo bili spremni poginuti, voditi računa da se odgovorni za ovaj zločin procesuiraju i da se obiteljima, roditeljima i svima koji su ostali iza poginulih na neki način omogući smiraj. Naravno, člana obitelji ništa ne može nadomjestiti – rekao je.

Istaknuo je i kako smatra važnim da film pokaže okolnosti u kojima su hrvatski branitelji odlazili u borbu.

– Drago mi je da ovaj film pokazuje hrvatskoj javnosti kako su ginuli hrvatski branitelji. Oni nisu bili izmanipulirani. Išli su iz ljubavi i spremnosti da svoj život polože za domovinu i oni su ga položili – rekao je Pranjić.

„Bio sam direktno suprotstavljen odluci da se ide“

Pranjić je u filmu govorio i o svojoj ulozi u vrijeme donošenja odluke o odlasku u Kusonje.

Kako je rekao, bio je zamjenik zapovjednika i sudjelovao na sastancima vezanima uz operativno djelovanje na tom području.

– Naša misija i naš borbeni zadatak nisu bili takve naravi. Zadatak je bio zaštititi prodor neprijatelja i grad Pakrac s pozicija koje smo zaposjeli. Nismo bili opremljeni, nismo poznavali teren i nismo bili u mogućnosti napraviti ono zbog čega smo na kraju i stradali. Bio sam direktno suprotstavljen odluci da se u to ide – rekao je.

Ispričao je i kako je pokušao spriječiti odlazak ljudi koji su imali obitelji.

– Postrojio sam vojsku i zapovjedio da svi koji imaju obitelj i djecu istupe van i ne idu. Neki su istupili, neki poslušali, neki nisu. Neke sam dva puta izvlačio, a među njima su bili i neki koji su kasnije poginuli. Neću ih imenovati, ali preživjeli znaju tko su – kazao je.

Dodao je kako su pojedini branitelji, unatoč upozorenjima, ponovno odlazili.

– To su bili tako hrabri ljudi. Unatoč moljenju, vraćali su se. Išli su u smrt s tolikom ljubavlju i tolikom hrabrošću da i danas ne znam kako živim s tom spoznajom. Jako je teško – rekao je Pranjić.

Film kao pokušaj da se sačuva sjećanje i približi istina

„Pamtimo vas – Kusonje 1991.“ tako ne donosi samo rekonstrukciju jednog događaja iz Domovinskog rata. Kroz svjedočanstva autora, preživjelih sudionika i članova obitelji poginulih, film otvara i pitanje kako se s traumom i neodgovorenim pitanjima živi desetljećima nakon tragedije.

Autori su kroz četiri godine istraživanja pokušali povezati dostupne dokumente, sudske spise i svjedočanstva, dok igrane rekonstrukcije dodatno približavaju okolnosti događaja.

Film je sufinanciran sredstvima Ministarstva hrvatskih branitelja i Grada Bjelovara, a autori nakon Bjelovara planiraju njegovo prikazivanje i u drugim gradovima i županijama.