Napad na vojarne može se nazvati i bitkom za Hrvatsku

Borbe su se vodile na velikom dijelu hrvatskog teritorija, a njihov je rezultat bio presudan: Hrvatska je zaplijenila velike količine oružja, streljiva, oklopnih vozila, topništva i druge vojne opreme. Upravo će to zarobljeno naoružanje u sljedećim godinama postati temelj opremanja Hrvatske vojske.

Rat za vojarne završio je sporazumnim povlačenjem JNA iz Hrvatske, pri čemu je Hrvatskoj vraćen dio zarobljene opreme, dok je znatan dio naoružanja već ranije prešao pod nadzor hrvatskih snaga.

Tim oružjem i opremom Hrvatska je kasnije mogla izgraditi znatno snažniju vojsku, a ono je imalo važnu ulogu i u operaciji „Oluja” 1995. godine. Bez oružja i opreme zarobljenih 1991. godine hrvatske bi snage u završnim operacijama rata bile u bitno težem položaju.

Samo Bjelovar i Varaždin Hrvatskoj su donijeli više od 140 tenkova

U ljeto 1991. hrvatske su snage imale kroničan nedostatak teškog naoružanja. Procjene o početnoj tenkovskoj snazi Hrvatske govore o svega petnaestak operativnih tenkova, među kojima su bili američki M4 Sherman i sovjetski T-34 iz ranijih razdoblja. Nasuprot tome, JNA je raspolagala golemim oklopnim potencijalom, uključujući gotovo 2.000 tenkova.

Zarobljavanje vojarni stoga je dramatično promijenilo odnos snaga. Hrvatska je u vrlo kratkom vremenu došla do velike količine dotad nedostupnog naoružanja.

Samo u Bjelovaru i Varaždinu hrvatske su snage zarobile više od 140 tenkova, odnosno približno sedam posto ukupne tenkovske snage kojom je raspolagala JNA. Time je barem djelomično smanjena velika početna prednost JNA u oklopnim sredstvima.

Godine 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost od tadašnje jugoslavenske federacije, čime su dodatno eskalirali već izrazito napeti odnosi između hrvatskog vodstva, velikosrpskih političkih ciljeva iz Beograda i vodstva JNA.

Situacija se dodatno zaoštrila nakon sukoba u Sloveniji, gdje je JNA kratkotrajno ratovala protiv slovenskih obrambenih snaga, kao i nakon eskalacije pobune dijela hrvatskih Srba i širenja oružanih sukoba od istočne Slavonije do Dalmacije.

Hrvatske snage, tada još u procesu ustrojavanja, zajedno s postrojbama Narodne zaštite blokirale su brojne vojarne i vojne objekte JNA kako bi spriječile njihovo slobodno kretanje i izvlačenje opreme prema područjima koja nisu bila pod hrvatskim nadzorom.

JNA se istodobno suočavala s ozbiljnim problemima, među kojima su bila masovna dezerterstva nesrpskih vojnika, ali i pojedinaca srpske nacionalnosti koji nisu željeli sudjelovati u ratu.

Borbe za vojarne u rujnu 1991.

Glavnina borbi za vojarne odvijala se od 14. do 19. rujna 1991. U tih nekoliko dana hrvatske su snage zauzele ili prisilile na predaju 36 vojarni i skladišta te 26 drugih vojnih objekata.

U Varaždinu se garnizon JNA predao 22. rujna, dok je 27. rujna pokrenut plan Bilogora, koji je rezultirao zauzimanjem bjelovarskih i koprivničkih vojnih objekata.

Neka skladišta i vojarne JNA nakon pada bili su izloženi napadima zrakoplovstva JNA. Unatoč tome, lokalno organizirane hrvatske postrojbe, uključujući Narodnu zaštitu, u više su slučajeva uspjele brzo premjestiti najvrjedniju opremu na sigurnije lokacije.

Zarobljavanje velikog dijela 32. korpusa JNA u Varaždinu

Varaždinski garnizon bio je jedan od najvažnijih vojnih kompleksa u Hrvatskoj i sjedište 32. korpusa JNA.

Vojarna je blokirana u noći s 13. na 14. rujna, nakon čega su hrvatske snage presjekle opskrbu električnom energijom, vodom i drugim potrepštinama. Borbe su počele 15. rujna, kada je JNA iz zraka napala varaždinsko područje i vojno uzletište.

Kako se stanje u vojarni pogoršavalo, povećavao se broj dezerterstava, a unutar samog garnizona dolazilo je do sve većih neslaganja. Dio tenkova i topništva iz vojarne upotrijebljen je protiv okolnih ciljeva, pri čemu su stradali i civilni objekti.

Nakon višednevnih borbi, zapovjednik 32. korpusa general Vladimir Trifunović 22. rujna predao je varaždinski garnizon.

Njegova je odluka imala neobične posljedice: u Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog postupanja tijekom borbi, dok je u Srbiji osuđen na 11 godina zatvora zbog izdaje.

Plijen iz varaždinskih vojarni bio je golem. Hrvatskim je snagama pripalo, među ostalim, 74 tenka T-55, 88 oklopnih vozila, 36 samohodnih protuzračnih topova, 24 protutenkovska topa kalibra 100 mm i 72 minobacača kalibra 120 mm, uz velike količine streljiva i druge opreme.

U borbama su poginule tri civilne osobe, dvojica pripadnika JNA i jedan hrvatski vojnik, dok je 37 ljudi ranjeno.

Milan Tepić odbio predati skladište u Bjelovaru

Bjelovarska vojarna „Božidar Adžija” na Vojnoviću, zajedno s drugim objektima JNA u okolici grada, bila je blokirana i napadnuta od hrvatskih snaga.

Vojarna je bila sjedište 265. oklopno-mehanizirane brigade, a zauzeta je 29. rujna u sklopu operacije Bilogora.

Jedan od časnika JNA, major Milan Tepić, odbio je predati izdvojeno skladište u šumi Bedenik, oko pet kilometara od središta Bjelovara. Nakon kraćih borbi naredio je vojnicima da se predaju, dok je sam ostao u skladištu.

Kada su hrvatske snage 29. rujna oko 10:17 ušle u objekt, Tepić je aktivirao eksploziv i izazvao razornu eksploziju. U skladištu se nalazila velika količina eksplozivnih sredstava. U eksploziji je poginuo i sam Tepić, kao i jedanaest pripadnika hrvatskih snaga.

Zauzimanje ostalih vojnih objekata u Bjelovaru predstavljalo je velik uspjeh za hrvatsku stranu. Među zarobljenom opremom bilo je 78 tenkova T-55 i oko 80 oklopnih vozila, uz velike količine streljiva i druge vojne opreme.

Posljedice rujanskog preuzimanja vojarni – preokret u tijeku rata

U trenutku kada je rat eskalirao, Hrvatska je raspolagala vrlo ograničenim količinama teškog naoružanja. Zarobljavanje vojarni stoga nije bilo samo taktički uspjeh na pojedinim bojištima, nego događaj od dalekosežnog strateškog značaja.

Oružje i oprema zaplijenjeni tijekom rujna 1991. omogućili su Hrvatskoj da u kratkom vremenu znatno poveća svoje vojne sposobnosti. Tenkovi, oklopna vozila, topništvo, minobacači, protutenkovsko oružje, streljivo i druga oprema postali su temelj daljnjeg razvoja Hrvatske vojske.

Već u listopadu 1991. Hrvatska je od zarobljenih tenkova T-55 ustrojila svoju prvu tenkovsku bojnu – iznimno značajno postignuće s obzirom na to da se sve dogodilo samo nekoliko tjedana nakon zauzimanja vojarni.

Zarobljena oprema pomogla je hrvatskim snagama u obrani zemlje i zaustavljanju daljnjeg napredovanja JNA i srpskih snaga. Još važnije, stvorena je materijalna osnova za daljnju izgradnju Hrvatske vojske.

Zato se borbe za vojarne s pravom mogu promatrati kao jednu od ključnih epizoda hrvatskog rata za neovisnost. Hrvatska je 1991. godine, osim teritorija i vremena potrebnog za organizaciju obrane, zarobila i ono što joj je najviše nedostajalo – teško naoružanje. Bez tog plijena odnos snaga u nastavku rata bio bi znatno nepovoljniji, a hrvatska bi vojska mnogo teže došla do razine sposobnosti koja će joj omogućiti završne operacije 1995. godine.