Ogroman broj Srba iz RH nije želio sukob, Olga: ‘Bila je to agresija, nikakav građanski rat’
Krajem kolovoza 1991. godine, SNS je uputio oštar zahtjev svim Srbima u Hrvatskoj da ne priznaju niti poštuju samoproglašene vođe u Kninu te da se javno ograde od terorističkih akcija koje provode paravojne postrojbe uz pomoć JNA.
Stranku je u svibnju 1991. godine osnovala skupina srpskih intelektualaca i političara predvođena Milanom Đukićem. Cilj stranke bio je artikulirati interese Srba koji su živjeli na područjima pod kontrolom hrvatskih vlasti.
Zbog ovakvih stavova, Milan Đukić i njegovi suradnici proglašeni su “izdajnicima” u srbijanskim medijima i Kninu. Ekstremisti su Đukiću već u ljeto 1991. spalili rodnu kuću u Donjem Lapcu, prisilivši ga na bijeg.
Većina Srba u RH nije željela rat
SNS je kroz cijeli rat ostao legalna oporba u Hrvatskom saboru, gdje je Đukić kasnije obnašao i dužnost potpredsjednika Sabora, tražeći mirno rješenje sukoba i integraciju Srba u hrvatsko društvo. Iako je propaganda iz Beograda i Knina stvarala sliku o homogenoj pobuni, povijesni podaci i svjedočanstva pokazuju posve drugačiju stvarnost.
Od preko pola milijuna Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 1991. godine, više od polovice živjelo je u velikim gradovima i na neokupiranim područjima (tzv. “urbani Srbi”), izvan dosega Kninske krajine. Većina njih nije podržavala balvan-revoluciju ni rat. Čak i unutar same okupirane Krajine, lokalno stanovništvo često je pružalo pasivan otpor. Postojao je velik problem s odazivom na mobilizaciju, a ljudi su bježali u Srbiju ili inozemstvo kako bi izbjegli odlazak na ratište.
Mnogi Srbi na slobodnom teritoriju Hrvatske nalazili su se u izuzetno teškoj situaciji. S jedne strane bili su izloženi sumnjičavosti i pritiscima dijela hrvatske javnosti, dok su ih s druge strane kninski ekstremisti smatrali legitimnim metama jer su “izdali srpsku stvar”. Jedna od najmanje isticanih činjenica o Domovinskom ratu jest sudjelovanje građana srpske nacionalnosti u redovima hrvatske vojske. Prema procjenama vojnih analitičara i voditelja mobilizacijskih postupaka iz tog vremena, između 9.000 i 12.000 Srba aktivno je branilo Hrvatsku u uniformama ZNG-a i HV-a.
Ugledna Srpkinja: “Sram me izaći na ulicu”
Pokojna Olga Carević bila je je intelektualka, znanstvenica svjetskog kalibra koja je sudjelovala u stvaranju Sumameda, mirotvorka i ugledna članica hrvatskog društva koja je svu svoju energiju s početka Domovinskog rata usmjerila na otvaranje očiju srpskoj nacionalnoj manjini, kojoj je i sama pripadala, a sve kako bi se othrvali huškačkoj politici Srbije. Njezin sin Mislav bio je pripadnik 100-te brigade ZNG-a u Pokupskom, a umro je nakon povratka s ratišta. Hrvatska je, izjavljivala je neumorno Olga, njena domovina kao i domovina njenih sunarodnjaka, pa je prvi apel na zdrav razum Srbima uputila još 18. kolovoza 1990. moleći ih da svoje probleme riješe u Saboru. Rat se, unatoč Olginoj želji za mirnim rješenjem, razbuktao nesmiljenom žestinom, ali ona nije stala s apelima.
Nakon presuda generalima Markaču i Gotovini, javno je istupila riječima: “Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari? Sram me sada izići na ulicu kada pomislim da su ovu državu u kojoj živim i za koju se moj sin borio nazvali zločinačkom organizacijom. Ako je Gotovina dobio 24 godine, koliko će dobiti Mladić ako ga ikad uhvate? Barem 24 godine na kvadrat! Sve što se događalo tijekom Oluje svalilo se na Gotovinina leđa. To mi kao humanistici strašno smeta”, zborila je tada Olga Carević, osoba koja se naziva “Srpkinjom koja voli domovinu Hrvatsku” i koja nikada nije prihvatila teoriju građanskog rata. “Bila je to čista agresija”, tvrdila je do smrti 2020. godine.
Izvor:dnevno.hr
