Prognani iz ulica koje su obranili: Kako je osječki mimohod ponosa postao marš po marginama

Grad Osijek i Osječko-baranjska županija, pod krinkom protokola, stvorili su komemorativnu praksu koja svjesno napušta gradske ulice i komercijalne centre. Umjesto marša kroz srce grada, osječki branitelji svoj Dan obilježavaju hodom prema liminalnim prostorima – preko rijeke, daleko od očiju prolaznika, u nekadašnju ratnu zonu. Razlog? Vjerojatno jer se u vrijeme održavanja mimohoda održava košarkaška utakmica na glavnom osječkom trgu.

Nulta točka prkosa i krvava cijena slobode

Kako bismo shvatili dubinu ove nepravde, moramo se vratiti na ishodište. Danas slavimo trostruki jubilej: Dan osječkih branitelja, Dan hrvatskih dragovoljaca OBŽ-a i obljetnicu ustrojavanja 106. brigade ZNG-a kroz koju je prošlo više od 12 tisuća branitelja, od kojih je 197 dalo svoje živote, a 850 ih je ranjeno.

Ta brigada rođena je iz pepela ultimativnog čina građanskog prkosa. U kolektivnoj memoriji, 27. lipnja 1991. ostaje urezan kao dan kada je tridesetjednogodišnji Branko Breškić svojim jarko crvenim Fićom stao pred čeličnu grdosiju JNA na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice. Taj zdrobljeni mali automobil postao je globalni simbol asimetrije rata i moralne pobjede “malog čovjeka”.

Uslijedila je surova opsada. “Krvavi vikend” u rujnu, razaranje bolnice, Katedrale, industrije, mostova. U tim najcrnjim danima, osobito nakon pada Vukovara, herojska operacija “Đavolja greda” u prosincu 1991. spasila je grad od potpunog okruženja s lijeve obale Drave. Tijekom rata, osječko je područje platilo cijenu slobode s oko 1.730 izgubljenih života.

S obzirom na takvu povijest, logično bi bilo očekivati da oni koji su taj grad obranili danas koračaju istom tom Vukovarskom ili Strossmayerovom ulicom, okruženi tisućama sugrađana. Ali stvarnost je bolno drugačija.

Putanja zaborava: Izmještanje heroja na marginu

Umjesto interakcije s masama, organizatori mimohoda dizajnirali su rutu koja branitelje doslovno ispraća iz urbanog centra. Kolona kreće iz Tvrđe, ne prelazeći niti jednu gradsku, a kamoli široku ili glavnu ulicu grada, prelazi rijeku Dravu i završava kod Kapelice Kraljice mira u Krunskoj utvrdi.

Krunska utvrda nesumnjivo jest mjesto pijeteta. Ona je polje natopljeno obrambenom žrtvom i obnovljena Kapelica služi kao važno spomen-mjesto. Međutim, politička odluka da se središnji i glavni događaj izmjesti iz centra grada nosi gorku poruku. Branitelji se udaljavaju od stambenih blokova, od kafića, od svakodnevice. Oni su prepušteni tišini sjevernog nasipa.

Povijesno, Drava je za Osijek bila geostrateška prepreka. Danas se čini da je postala prepreka između političke elite i istinskog suočavanja s braniteljskom populacijom. Političarima je najlakše prebaciti heroje “preko mosta”, odraditi tiho polaganje vijenaca i formalnu akademiju, te tako zadovoljiti formu bez stvarnog sadržaja.

Simbolika preleta, vjerojatno zbog nedostatka novca, nisu nad Osijekom letjeli naše dike, Rafalei, niti Krila Oluje, nego jedan crveni dvokrilac.

Kohortina vatra i sterilni protokol politike

Ono što ovom službenom, sterilnom protokolu daje snažan vizualni kontrapunkt jest performans navijačke udruge Kohorta. Njihova masovna bakljada na Pješačkom mostu – gdje broj upaljenih jarko crvenih baklji odgovara godini obljetnice osnutka 106. brigade – predstavlja nezaustavljivu vitalnost i iskrenu zahvalnost. Scena desetaka dimnih baklji koje obasjavaju Dravu stvara asocijaciju na vatru i krv iz 1991., ali i na prkos koji živi u mladim generacijama.

Dok mladi pale nebo nad Osijekom u čast herojima, službene gradske i županijske strukture tim istim herojima uskraćuju ono najosnovnije – ljudsko zajedništvo.

Uskraćeno zajedništvo i pljesak vlastitim tamničarima

Ovdje dolazimo do srži problema i najvećeg omalovažavanja onih koji su 1991. napustili svoje obitelji, školovanje i radna mjesta. Na dan koji bi trebao biti najveći praznik ponosa, braniteljima je uskraćeno pravo na istinsko zajedničko druženje.

Protokol završava svetom misom, vijencima i akademijom. Nema prikladnog domjenka, nema vojničkog graha ni čobanca oko kojeg bi se ti ljudi, od kojih se mnogi vide samo jednom godišnje na obljetnicama, mogli okupiti, nasmijati, isplakati i prisjetiti dana ponosa. Politika svjesno reže prostor za to zajedništvo. Dokle god u tim strukturama sjede ljudi vođeni isključivo političkom podobnošću i neznanjem, a ne empatijom i poštovanjem, takvog zajedništva neće ni biti.

I tako prođe još jedna velika obljetnica. Osječki branitelji, ljudi koji su zadužili ovaj grad i cijelu Republiku Hrvatsku, dobivaju mrvice protokola izbačene na marginu grada. A najveća je tragedija u tome što će, na kraju tog izrežiranog dana, ti isti branitelji i dalje, iz navike ili osjećaja dužnosti, pljeskati istim onim gradskim i županijskim licemjerima koji su im oduzeli i ulice, i čobanac, i zasluženo mjesto u srcu grada kojeg su spasili.