Sjećanja i društvena odgovornost

Postoje teme o kojima branitelji i braniteljske udruge rijetko javno raspravljaju. Možda zato što se podrazumijevaju. Možda zato što se bojimo da ćemo biti pogrešno shvaćeni. A možda zato što je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti.

Ipak, vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje:

Čuvamo li dignitet Domovinskog rata samo sjećanjem na prošlost ili i brigom za budućnost Hrvatske?

Već više od trideset godina braniteljske udruge organiziraju komemoracije, polažu vijence, pale svijeće, obilježavaju obljetnice i čuvaju uspomenu na poginule hrvatske branitelje. To je časna i nezamjenjiva zadaća. Bez kulture sjećanja narod lako izgubi svijest o vlastitom putu i cijeni koju je platio za slobodu.

Ali je li to dovoljno?

Domovinski rat nije vođen zato da bismo trideset godina poslije uredno obilazili spomen-obilježja. Vođen je zato da Hrvatska bude slobodna, demokratska i pravedna država. Država u kojoj će ljudi željeti živjeti, stvarati obitelji, raditi i ostati.

Ako je tako, onda nam ne može biti svejedno što se danas događa oko nas.

Ne može nam biti svejedno kada mladi odlaze iz Hrvatske.

Ne može nam biti svejedno kada se građani dijele u nepomirljive tabore.

Ne može nam biti svejedno kada važnije postane tko je za koga nego što je dobro za društvo.

Ne može nam biti svejedno kada se javne rasprave sve češće svode na optužbe, uvrede i političko navijanje.

Posljednjih dana javnost promatra rasprave o štrajkovima, otpadu, prosvjedima, radu javnih službi i brojnim drugim pitanjima. Kao i obično, vrlo brzo tražimo krivce. Jedni optužuju Vladu, drugi sindikate, treći medije, četvrti oporbu.

Ali rijetko postavljamo pitanje:

Što smo iz svega toga naučili?

U vojsci postoji pojam „naučene lekcije“. Nakon svake operacije analizira se što je bilo dobro, što loše i kako sljedeći put postupiti bolje. Bez toga nema napretka.

A kao društvo često djelujemo upravo suprotno.

Ponavljamo iste rasprave.

Ponavljamo iste podjele.

Ponavljamo iste pogreške.

I svaki put mislimo da je problem netko drugi.

Možda bi upravo organizacije civilnog društva, pa tako i braniteljske udruge, trebale imati važniju ulogu u takvim raspravama. Ne kao političke stranke. Ne kao oporba. Ne kao produžena ruka bilo koje vlasti.

Nego kao korektiv.

Kao glas koji će pitati:

• Zašto je problem nastao?

• Zašto ga nismo ranije prepoznali?

• Tko je odgovoran?

• Koja su moguća rješenja?

• Što možemo naučiti za budućnost?

To nije politika.

To je odgovornost.

Često se može čuti da se braniteljske udruge trebaju baviti isključivo braniteljskim pitanjima. Naravno da zaštita prava hrvatskih branitelja ostaje njihova važna zadaća. Međutim, branitelji nisu stvarali državu samo za branitelje. Stvarali su je za cijeli hrvatski narod i buduće generacije.

Zato je legitimno pitanje kakvu Hrvatsku danas ostavljamo svojoj djeci i unucima.

Možda je upravo to sljedeći korak u razvoju braniteljskog pokreta.

Ne napuštanje kulture sjećanja.

Ne odustajanje od obilježavanja obljetnica.

Ne zaborav prošlosti.

Nego nadogradnja.

Pretvaranje sjećanja u odgovornost.

Jer dostojanstvo Domovinskog rata čuva se uspomenom na one koji su dali svoje živote za Hrvatsku. Ali njegov se dignitet čuva i svakodnevnim nastojanjem da Hrvatska bude pravednija, uređenija i humanija država.

Branitelji su prije trideset godina ustali u obranu Hrvatske.

Danas nema potrebe za novim rovovima ni novim podjelama.

Ali možda postoji potreba da ponovno ustanemo.

Ovaj put za više odgovornosti, više zajedništva i više brige za društvo koje smo zajedno stvarali.

Jer država nije završeni projekt.

Ona je trajna odgovornost svih nas.

Komentar: Željko Tomašić / BRANITELJI ZAJEDNO

Napomena uredništva:

Objava ovog sadržaja dio je suradnje između portala BRANITELJI ZAJEDNO i Portala hrvatskih branitelja temeljem potpisanog Memoranduma o suradnji. Stavovi i navodi iz izvornog članka odgovornost su izvornog autora i nakladnika.

Uredništvo PHB-a