Kako je Porfirije pokazao i dokazao da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada

Kako je tanak put između ekumenskih susreta do surove stvarnosti najbolje pokazuje poglavar SPC Porfirije. Nekada lažni prorok i ekumenist u kojeg se zaljubila zagrebačka lijeva elita, ne postavljajući pitanja o njegovoj prošlosti i ne pokušavajući predvidjeti budućnost kada će se pokazati da je janje zapravo vuk u janjećem krznu.Piše: Ante Rašić

Godinama se u zagrebačkim salonima, uz kavu na Svetom Duhu, pažljivo uzgajala iluzija o ekumenskom duhovniku, čovjeku dijaloga i „modernom licu“ Srpske pravoslavne crkve. Dio domaće intelektualne i medijske scene, i to isključivo lijeve provenijencije, zapravo projugoslavenske ljevice u kojoj nikada nije umrla ideja o obnovi Jugoslavije i povratku bratstva i jedinstva. U tom je narativu Porfirije pronašao vlastito igralište, uvjeravajući javnost kako pred sobom ima graditelja mostova koji preskače povijesne ponore.

Međutim, politička i društvena stvarnost brzo je dekonstruirala tu pažljivo građenu fasadu. Kada su kamere, umjesto biranih ekumenskih poruka, zabilježile stihove posvećene četničkom vojvodi Momčilu Đujiću, a zagrebačku adresu zamijenio beogradski tron Svetog Save, postalo je jasno da je zagrebačka epizoda bila tek uspješna vježba iz taktike i javnih odnosa. Umjesto modernog reformatora, na scenu je stupio dosljedni provodnik službene državne i crkvene doktrine, čije djelovanje savršeno prati liniju beogradske politike.

U tom je kontekstu stav Drage Pilsela tek spomenik jednoj dubokoj i opasnoj naivnosti:

„Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je loše kada se napada, neprimjereno i nepravedno, patrijarha Porfirija, onako kako ga se napada. I ne branim ga, recimo, jer mi je prijatelj, već zbog toga što braneći njega branim sve ono što već dugo zastupam i u našem društvu – naše bratstvo. Nas same. Mi smo u tome skupa. Ili ćemo biti ili nas, kao ljudi, neće biti.“

Inzistirati na patetičnoj retorici „bratstva“ i ekumenizma dok s druge strane stoji jasna, proračunata i nacionalno obojena ideološka strategija ne znači graditi mostove. To znači svjesno pristajati na ulogu korisnog statista u tuđem scenariju.

Priča o „zagrebačkom Porfiriju“ tako nije priča o iznenadnom preobražaju, nego o sljepoći onih koji su u taktičkoj prilagodbi željeli vidjeti iskrenu promjenu. Kada se skinu rukavice i uklone diplomatske fraze, ostaje tek gola spoznaja da je zagrebački ekumenizam bio samo pokriće za čvrstu i nepromijenjenu politiku, politiku Srpskog sveta čiju je politiku provođenja Porfirije pokazao predvodeći opelo ratnom zločincu.

No pravo pitanje je jesu li štovatelji njegovog lika i djela shvatili tko je Porfirije. Shvatio je novinar Marko Jurić jer ga je na vrijeme prokazao, no znate li priču o hrvatskom pravosuđu? O tome nekom drugom prigodom.