„Smije li ratnik plakati?“ – film o djetetu poginulog branitelja koje je tugu pretvorilo u 350 kilometara sjećanja

Postoje priče koje se ne mogu ispričati samo riječima. One se osjećaju u pogledu, tišini, koraku i suzi koju čovjek ponekad više ne može zadržati.

Jedna od takvih priča nosi naslov „Smije li ratnik plakati?“, autobiografski dokumentarni film Krešimira Šimića Šime, hrvatskog policajca, ultramaratonca i djeteta poginulog hrvatskog branitelja.

Film je danas dostupan i na YouTube kanalu Krešimira Šimića Šime, a iza njegovog jednostavnog naslova krije se mnogo više od sportske priče. To je film o ocu i sinu, ratu i odrastanju, Vukovaru, prijateljstvu, boli, trčanju i pokušaju čovjeka da ono što mu je rat oduzeo pretvori u poruku života.

Rat mu je oca oduzeo kada je imao samo tri i pol godine

Krešimir Šimić imao je samo tri i pol godine kada je u Domovinskom ratu poginuo njegov otac Goran.

Kako je zapisano u tekstu portala Trčanje.hr o nastanku dokumentarca, njegov otac poginuo je braneći slavonsku ravnicu i budućnost svojega djeteta. Šima je nakon toga odrastao uz majku Željku, noseći sa sobom prazninu koju razumije svako dijete kojemu je rat prerano oduzeo roditelja.

Nedostajale su mu upravo one obične stvari koje djeca često uzimaju zdravo za gotovo. Razgovori s ocem. Zajednički trenuci. Utakmice koje nikada nisu odigrali na školskom igralištu.

Rat je završio, ali za dijete koje je izgubilo roditelja neke posljedice rata ne prestaju potpisivanjem mira.

Šima je s tom tugom morao naučiti živjeti.

Tugu je pretvorio u trčanje

Umjesto da dopusti da ga gubitak slomi, Šimić je pronašao svoj način suočavanja s boli.

Počeo je trčati.

Trčanje mu s vremenom nije predstavljalo samo sport, rezultat ili prijeđene kilometre. Postalo je način na koji razgovara sam sa sobom, način na koji se nosi s uspomenama i način na koji ono što ga boli pretvara u nešto što ga pokreće.

U vrijeme nastanka filma iza njega je već bilo 17 godina trkačke karijere, a upravo je trčanje opisivano kao svojevrsna terapija za tugu koju je nosio od djetinjstva.

Ta povezanost sporta i osobne priče na kraju je dobila svoj najveći izazov.

Put od Zagreba do Vukovara.

Oko 350 kilometara prema Vukovaru

Veliki dio filma prati Memorijalni ultramaraton Zagreb–Vukovar, jednu od najzahtjevnijih memorijalnih utrka u Hrvatskoj.

Riječ je o putu dugom približno 350 kilometara, koji vodi prema gradu koji je postao jedan od najvećih simbola hrvatske žrtve i otpora u Domovinskom ratu.

Šimić se 2017. prijavio na ultramaraton s jasnom namjerom, svoj put od Zagreba prema Vukovaru posvetiti žrtvi hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i posebno djeci kojoj je rat oduzeo pravo na osmijeh, roditelje i normalno odrastanje.

Tako kilometri više nisu bili samo kilometri.

Svaki korak dobio je značenje.

Svaka bol u nogama, svaki grč, iscrpljenost, vrućina i trenutak kada bi tijelo govorilo da treba stati sukobljavali su se s razlogom zbog kojeg je krenuo.

Cilj više nije bila samo završna crta.

Cilj je bila Ovčara.

Film nisu stvarali profesionalni filmaši, nego trkači

Posebnost dokumentarca nalazi se i iza kamere.

Ideja je nastala početkom 2017. godine, kada je grupa ljudi odlučila Šiminu životnu priču prenijeti na film.

Ekipa nije došla iz velikih filmskih studija. Bili su to ljudi povezani trčanjem.

U projektu su sudjelovali Tomislav Marinović, trail trkač i producent filma, Mario Boić, fotograf i zaljubljenik u trčanje, te Krešimir Šimić. Portal Trčanje.hr upravo je tu činjenicu svojedobno istaknuo kao jednu od posebnosti cijelog projekta: film su stvarali ljudi koji dobro znaju što znači kilometar prijeđen kada tijelo već želi stati.

I možda je upravo zato film dobio emociju koju je teško režirati.

Njegovi autori nisu željeli biti veliki redatelji ni scenaristi. Željeli su napraviti nešto iskreno.

Srcem i dušom.

Policajac, ultramaratonac i dijete hrvatskog branitelja

Šimićeva priča ne završava trčanjem.

On je policijski službenik, sportaš i čovjek čiji je život od najranijeg djetinjstva obilježio Domovinski rat.

Kada je dokumentarac 2018. predstavljen studentima Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Policijska uprava brodsko-posavska opisala ga je kao film koji povezuje ljubav prema Domovini, emociju djeteta poginulog hrvatskog branitelja, policijski poziv i sport, ali istodobno šalje poruke tolerancije, dijaloga i očuvanja dostojanstva Domovinskog rata.

Šimić je završio Policijsku akademiju i Kineziološki fakultet, bavio se atletikom od djetinjstva, a u 21. godini postao je jedan od najmlađih ultramaratonaca u Europskoj uniji.

Ali iza svih rezultata ostala je osobna priča.

Priča dječaka kojemu je rat oduzeo oca.

Film napravljen za generacije koje rata neće pamtiti

Možda je upravo to najvažniji razlog zbog kojeg „Smije li ratnik plakati?“ vrijedi ponovno gledati i danas, godinama nakon njegova nastanka.

Ovaj film satkan je od ljubavi čovjeka prema čovjeku. Prema roditeljima, djeci, prijateljima, onima koji su pokraj nas i onima kojih više nema.

Od ljubavi prema hrabrima.

Prema Domovini.

I prema trčanju.

Ali film nije zamišljen samo kao osobna uspomena Krešimira Šimića.

Njegovi autori željeli su ga ostaviti budućim generacijama.

Generacijama koje neće znati kako je bilo odrastati početkom devedesetih. Djeci kojoj će Domovinski rat biti poglavlje u udžbeniku, fotografija, datum ili priča koju su čuli od roditelja i baka i djedova.

Upravo njima ovaj film pokušava pokazati da iza velikih povijesnih događaja uvijek postoje pojedinačni ljudski životi.

Djeca koja su čekala očeve.

Majke koje su morale nastaviti same.

Ljudi koji nisu birali postati djeca rata, ali su poslije mogli izabrati hoće li bol pretvoriti u mržnju ili postati glasnici mira.

Svaku etapu nosio je netko drugi

Prema jednom od zapisa o projekcijama filma, Šimić se za svoj pothvat pripremao devet mjeseci. Ultramaraton je trčao tijekom pet dana, podijeljen u pet etapa, a pojedine dijelove puta posvećivao je ljudima koji su obilježili njegov život. Cijeli projekt posvetio je svojoj kćeri Patriciji.

Time se zatvara jedan životni krug.

Dječak koji je ostao bez oca izrastao je u oca koji svojoj kćeri želi ostaviti nešto što se ne može kupiti.

Sjećanje.

Poruku.

Vrijednosti.

A na kraju ostaje jedno pitanje

Je li Šima uspio doći do Ovčare? Kako je njegovo tijelo podnijelo kilometre vrelog asfalta, iscrpljenost, bol i grčeve? U kojim je trenucima poželio stati?

Film odgovor ne daje samo kroz rezultat ultramaratona.

Važniji odgovor nalazi se u emociji.

Jer ratnik nije samo čovjek koji nikada ne padne.

Ratnik je i čovjek koji zna zbog čega se ponovno podiže.

On može biti vojnik, policajac, branitelj, sportaš, otac ili dijete koje je prerano moralo odrasti.

I zato pitanje iz naslova filma nije tek filmski naslov:

Smije li ratnik plakati?

Smije.

Jer suza ne poništava hrabrost.

Ponekad upravo ona pokazuje koliko je snage bilo potrebno da čovjek nastavi dalje.

Krešimir Šimić učenicima je nakon jedne od projekcija ostavio upravo takvu poruku:

„Ne bojte se suze jer ona je ponekad ratnikova snaga.“

A zatim i onu koju bi možda trebalo zapamtiti nakon posljednje minute ovog filma:

„Što god radite u životu, budite ratnici.“

„Smije li ratnik plakati?“ zato nije samo film o jednom ultramaratonu.

To je priča o jednom ocu kojega nema, sinu koji ga nije zaboravio, majci koja je odgojila dijete nakon njegova gubitka, Vukovaru, Domovinskom ratu i generaciji ljudi koja nije birala vrijeme u kojem će odrastati.

Priča je to o ljubavi, hrabrosti, odvažnosti, vjernosti i vjeri.

I o tome da se sjećanje može nositi na mnogo načina.

Krešimir Šimić izabrao je svoj.

Korak po korak, od Zagreba do Vukovara.

Za one kojih više nema. Za one koji dolaze. Za vječnost.