Tko je dopustio postavljanje križa uz zastavu s četiri ocila na hrvatskom otoku?

Fotografije na kojima skupina ljudi na kamenitoj obali otoka Paga postavlja veliki drveni križ, dok je uz njih istaknuta zastava sa simbolom četiri ocila, ponovno su otvorile pitanja na koja hrvatske institucije trebaju jasno odgovoriti. Tko je izveo zahvat na području Slane, kada je obavljen, je li za njega postojalo dopuštenje Republike Hrvatske te tko ga je eventualno izdao?

Marin Medak objavio je da je zbog tog slučaja podnio prijavu Ministarstvu unutarnjih poslova i Državnom inspektoratu. U prijavi se, među ostalim, pozvao na sumnju u povredu mira pokojnika te na javno poticanje na nasilje i mržnju.

Pritom nije sporno pravo Srba, Židova, Hrvata ili pripadnika bilo kojeg drugog naroda da odaju počast žrtvama. U Slani i Metajni tijekom 1941. počinjeni su teški zločini. U tamošnjim ustaškim logorima zatvarani su i ubijani Srbi i Židovi, kao i Hrvati koji su se protivili režimu. Hrvatska država tu činjenicu nema razloga skrivati niti umanjivati. Documenta navodi da je Slana bila dio logorskog sustava Gospić – Jadovno – Pag.

Upravo zato što je riječ o prostoru smrti i stradanja, svaki samoinicijativni zahvat na njemu zahtijeva ozbiljnu provjeru. Odavanje počasti žrtvama jedno je, a samostalno mijenjanje prostora na teritoriju druge države nešto sasvim drugo.

Kada je križ doista postavljen?

Već pri pokušaju utvrđivanja datuma postavljanja križa pojavljuju se proturječni podaci.

Udruženje „Jadovno 1941.“ na svojem je profilu 14. kolovoza 2018. objavilo zapis pod naslovom „Postavljanje Časnog krsta na Slani, ostrvo Pag“. Iz objave proizlazi da je postavljanje križa na toj lokaciji toga dana javno predstavljeno.

Radio-televizija Republike Srpske, međutim, u tekstu objavljenom 13. kolovoza 2026. iznosi drukčiji podatak. Prema RTRS-u, potomci žrtava okupljeni oko Udruženja „Jadovno 1941.“ još su u lipnju 2015. na području nekadašnjeg logora Slana postavili i posvetili „Časni krst“. Kao mjesto postavljanja navodi se prostor između dijelova koje nazivaju „srpskim“ i „jevrejskim logorom“.

Iz javno dostupnih podataka zasad se ne može pouzdano utvrditi govori li se o istom križu. Nije poznato ni je li križ 2018. ponovno postavljen, premješten ili dodatno učvršćen, kao ni jesu li 2015. i 2018. izvedena dva odvojena zahvata.

Razlika u datumima nije nevažna. Ona može utjecati na utvrđivanje odgovornosti, rokove zastare i određivanje propisa koji su vrijedili u trenutku izvođenja radova. Zbog toga policija i druga nadležna tijela prijavu ne bi smjela zaključiti površnim administrativnim odgovorom. Potrebno je utvrditi što se doista dogodilo na terenu.

Postoji li dokumentacija o izvedenim radovima?

Na fotografijama objavljenima uz priču o postavljanju križa vidi se skupina ljudi koja pomiče kamenje i veliki drveni križ učvršćuje u tlo.

Ako je zahvat izveden na području kulturnog dobra, tada hrvatski propisi nisu dopuštali da bilo tko dođe, iskopa tlo i postavi obilježje prema vlastitoj odluci.

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji je bio na snazi u vrijeme spornog događaja, propisivao je da se radnje koje mogu promijeniti kulturno dobro ili narušiti njegovu cjelovitost smiju izvoditi uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Čak i ako prema građevinskim propisima nije bila potrebna građevinska dozvola, za gradnju na kulturnom dobru moglo je biti nužno prethodno odobrenje konzervatora.

Za arheološka iskapanja vrijedila su još određenija pravila. Ona su se mogla provoditi samo uz odobrenje nadležnog tijela i pod propisanim stručnim uvjetima.

Srpsko narodno vijeće danas, kada traži reakciju hrvatskih institucija zbog nedavnog uništenja obnovljene spomen-ploče u Slani, tu lokaciju opisuje kao područje „zaštićenog kulturnog dobra“.

Ministarstvo kulture i medija zato treba utvrditi kakav je status zaštite lokalitet imao 2015. i 2018. godine te postoji li u njegovoj arhivi odobrenje za postavljanje križa. Ako takav dokument postoji, javnosti treba reći tko ga je zatražio i koje ga je tijelo izdalo. Ako odobrenja nema, riječ je o sasvim drugom problemu.

Propisi vrijede i za udruge iz drugih država

Ovaj slučaj ne svodi se samo na jedan drveni križ. Republika Hrvatska mora nadzirati zahvate koji se izvode na njezinu teritoriju, osobito na povijesno osjetljivim mjestima, mogućim grobnicama i lokalitetima zaštićene baštine.

Takav nadzor nije napad na manjinu, vjeru ili pravo na sjećanje, nego osnovno pitanje državnog suvereniteta. Ako hrvatski građani moraju poštovati konzervatorske, građevinske i druge propise, jednaka obveza vrijedi za udruge iz Banje Luke, Beograda, Berlina ili bilo kojeg drugog grada.

Nitko ne smije imati povlašten položaj. Isto tako, nitko iz strane države nema pravo samostalno uređivati prostor u Republici Hrvatskoj.

Na objavljenim fotografijama, uz vjersko obilježje, vidi se i zastava s četiri ocila. Riječ je o simbolu snažne srpske nacionalne identifikacije koji se povezuje i s četnicima. Njegovo isticanje samo po sebi nije automatski kazneno djelo i bilo bi neodgovorno unaprijed tvrditi suprotno.

Za postojanje kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. Kaznenog zakona mora se dokazati javno pozivanje na nasilje ili mržnju prema zaštićenoj skupini ili postojanje drugih elemenata propisanih zakonom. Kazneno djelo ne treba proglašavati počinjenim prije nego što se utvrde činjenice i ispune zakonski uvjeti.

Istodobno se ne može zanemariti simbolika cijelog događaja. Na teritoriju Republike Hrvatske, na mjestu koje se desetljećima pojavljuje u osjetljivim hrvatsko-srpskim povijesnim prijeporima, postavljeno je obilježje uz naglašenu srpsku nacionalnu simboliku. Država zato ima pravo utvrditi je li događaj bio zakonit i tko je sudjelovao u njegovu organiziranju.

Razlika u datumima utječe i na zastaru

Medak se u prijavi pozvao i na članak 332. Kaznenog zakona, koji se odnosi na povredu mira pokojnika. Tom su odredbom obuhvaćeni, među ostalim, neovlašteno iskapanje ili prekopavanje groba odnosno mjesta ukopa te grubo oskvrnuće spomena na umrle. Za osnovni oblik tog kaznenog djela propisana je kazna zatvora do jedne godine.

Sama fotografija kopanja ipak nije dovoljan dokaz da je takvo kazneno djelo počinjeno. Najprije treba utvrditi je li mjesto na kojem se radilo doista mjesto ukopa, što je točno ondje učinjeno te je li zahvat izveden bez odobrenja.

Postavlja se i pitanje vremena koje je proteklo od mogućeg događaja. Za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do jedne godine opći rok zastare kaznenog progona iznosi šest godina. Za djela za koja se može izreći više od jedne godine zatvora taj rok iznosi deset godina. Zastara u pravilu počinje teći na dan počinjenja djela.

Medak je na taj vremenski aspekt skrenuo pozornost i upozorio na njegove moguće posljedice. Zbog toga razlika između 2015. i 2018. godine nije sitan podatak, nego pravno vrlo važna činjenica.

Jednaka pravila za postavljanje i uništavanje obilježja

Dodatnu težinu ovom slučaju daje događaj iz 2026. godine.

Spomen-ploča posvećena žrtvama Slane obnovljena je 24. lipnja 2026. u suradnji s gradonačelnikom Novalje Ivanom Dabom. Nakon što je ponovno uništena, SNV, Documenta i Koordinacija židovskih općina zatražili su istragu MUP-a i reakciju Ministarstva kulture. Takvu reakciju trebaju dobiti.

Ako se utvrdi kaznena ili prekršajna odgovornost osobe koja je razbila zakonito postavljeno spomen-obilježje, ta osoba mora odgovarati. Međutim, isti standard mora vrijediti i kada se provjerava njegovo postavljanje.

Ako država istražuje tko je uklonio ili uništio obilježje, mora moći objasniti i tko ga je postavio, na čijem zemljištu, prema kojoj proceduri te uz čije dopuštenje.

Takva provjera ne umanjuje niti relativizira žrtve iz 1941. godine. Njome se štiti pravni poredak Republike Hrvatske.

Hrvatska može i mora dostojanstveno čuvati uspomenu na svaku nevinu žrtvu, bez obzira na njezinu nacionalnost. Poštovanje žrtava, međutim, nikome ne daje pravo da samostalno uređuje hrvatske povijesne lokalitete, mijenja njihov prostor ili na njima postavlja politička i nacionalno obilježena znamenja mimo hrvatskih institucija.

Odgovor se očekuje od nadležnih institucija

MUP, Ministarstvo kulture i medija, Državni inspektorat i druga nadležna tijela sada trebaju utvrditi sve okolnosti.

Hrvatskoj nije potreban još jedan ideološki sukob oko 1941. godine. Potreban je jasan odgovor države na jednostavna pitanja: tko je na Slani izvodio zahvat, kada je izveden, prema čijem nalogu i s čijim dopuštenjem?

Ako je sve provedeno zakonito, to će pokazati odgovarajući dokumenti. Ako zahvat nije bio zakonit, hrvatska javnost ima pravo znati zbog čega se o tome godinama šutjelo.

Poštovanje tuđih žrtava ne može podrazumijevati odricanje od hrvatskih zakona, hrvatskog teritorija i prava Republike Hrvatske da odlučuje što se na njezinu području smije raditi.