Sandra Rapčak Škomrlj: „Ponekad se u meni probudi dvogodišnja djevojčica koja samo želi pronaći svoga tatu“

Boris Rapčak imao je samo 24 godine kada je 30. rujna 1991. nestao nakon okupacije Sotina. Bio je suprug, otac dvogodišnje Sandre, sin i brat, mladić kojega su prijatelji od milja zvali „Mali Rašo“, premda je bio visok gotovo dva metra. Pamtili su ga po osmijehu, pjesmi, plesu, ljubavi prema motorima i rock-glazbi te spremnosti da pomogne svakome kome je pomoć bila potrebna.

Živio je s obitelji u Sotinu i radio na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku prijavio se kao dragovoljac i sudjelovao u obrani Sotina kao pripadnik 204. vukovarske brigade. Ujutro 30. rujna 1991. otišao je na posao. Bio je to posljednji put da ga je obitelj vidjela.

Prema informacijama koje je obitelj godinama prikupljala, Boris je toga dana zarobljen na farmi Jakobovac. Nakon premlaćivanja na njega je navučena odora JNA, a zatim je odvezen u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Od tada mu se gubi svaki trag. Ljudi s kojima je njegova kći razgovarala potvrdili su joj da je ubijen, ali mjesto na kojem su skriveni njegovi posmrtni ostaci do danas nije otkriveno.

Dok je Boris proživljavao svoje posljednje trenutke, njegova supruga, majka i dvogodišnja kći Sandra bile su zarobljene. Sandrina majka bila je silovana pred njom, a zlostavljanje je ponovljeno nakon što su odvedene u Negoslavce. Sandra Rapčak Škomrlj danas je predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Već 35 godina traži oca, a svoju bol pretvorila je u borbu za sve obitelji koje još čekaju istinu o svojim najmilijima.

Sandra, imali ste samo dvije godine kada je nestao vaš otac. Što danas znate o njemu iz priča obitelji i ljudi koji su ga poznavali?

Oca se ne sjećam i sve što danas znam o njemu saznala sam isključivo iz razgovora s članovima obitelji i osobama koje su poznavale mog oca. Moj otac bio je izuzetno vesela osoba. Volio je druženja s prijateljima, motore i rock-glazbu, osobito Billyja Idola, čije je postere imao u svojoj sobi. Volio je izlaziti i plesati. Prijatelji su ga od milja zvali „Mali Rašo“, iako je bio visok gotovo dva metra.

Po plesu i pjesmi njegovi su ga prijatelji najviše zapamtili, kao i moja majka, koja se u njega zaljubila u jednom klubu. Često mi je prepričavala trenutak kada je otac kroz otvoreni prozor uskočio u klub i zaplesao na pjesmu koju je jako volio. Svojom pozitivnom energijom okupljao je ljude oko sebe, a osmijeh mu je bio zaštitni znak. Bio je izuzetno empatična osoba, spreman svima pomoći i nije znao reći „ne“. U mladosti se družio sa svima. Nije bio nacionalist, samo je gledao jesi li čovjek ili nisi. Iz današnje perspektive možda je zbog toga što je u drugim ljudima uvijek vidio dobro ispao i pomalo naivan, s obzirom na sve ono što je poslije uslijedilo.

On i majka mladi su se zaljubili i vjenčali, a nakon devet mjeseci dobili su mene, svoje jedino dijete. Živjeli smo u obiteljskoj kući u Sotinu, prigradskom naselju Vukovara, s očevim roditeljima i njegovim bratom. Otac je radio na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare.

Na samom početku ratnih događanja otac se prijavio kao dragovoljac. Bio je pripadnik legendarne 204. vukovarske brigade. Uz posao koji je obavljao, svakodnevno je odlazio na kontrolne točke na izlazima iz sela kako bi sudjelovao u obrani mještana od mogućih napada neprijateljske vojske. Svi su se potajno nadali da do najgoreg ipak neće doći, s obzirom na to da su odrasli uz te ljude.

Krajem kolovoza 1991. godine Sotin je bombardiran iz zrakoplova JNA, nakon čega su organizirani autobusi za iseljavanje mještana Sotina. Moja se obitelj dugo dvoumila treba li otići, ali je na kraju ipak odlučila krenuti. U jedan je autobus ušao moj stric, a kako za nas ostale iz obitelji u njemu više nije bilo mjesta, sjeli smo u sljedeći i rekli stricu da se vidimo u Vinkovcima.

Autobusi su stigli do Lovasa, gdje je JNA imala kontrolnu točku, te su se vodili pregovori s hrvatskim vojnicima o njihovu propuštanju. Dio autobusa pušten je prema Vinkovcima, među njima i onaj u kojem je bio moj stric, dok je naš vraćen u Sotin. U međuvremenu je otac dobio radnu obvezu, a i dalje je svakodnevno odlazio na kontrolne točke na izlazima iz sela. Ondje bi mu se ponekad pridružila i moja majka, dok je baka šivala odjeću za vojnike i kuhala, a djed traktorom i prikolicom razvozio sve što im je bilo potrebno.

Dana 30. rujna 1991. ujutro u šest sati baka je na kućnom pragu ispratila oca, koji je tada otišao na farmu Jakobovac. Nije ni slutila da ga vidi posljednji put, kao što ni moj otac nije znao da posljednji put vidi svoju obitelj i daje mi poljubac.

Istoga dana, oko osam sati ujutro, začula se tutnjava tenkova. Kako nismo imali kamo pobjeći jer su vojnici JNA, potpomognuti domaćim pobunjenim Srbima, već okružili selo, sakrili smo se u podrum stare obiteljske kuće u dvorištu. Ondje smo bili majka, baka, djed, obiteljski prijatelj i ja.

Kada su nam viknuli da izađemo, nismo imali izbora. Dvorište je bilo puno četnika, a ulica tenkova, njihovih vojnika i domaćih Srba, naših dojučerašnjih susjeda. Tada su djeda i susjeda odvojili na drugu stranu, skinuli ih do gola, vezali bodljikavom žicom za tenk i tako ih cestom vukli kroz cijelo selo. Obojica su zarobljena i odvezena u logor Begejci.

Do mame i bake, koja me držala, došla su dvojica vojnika i natjerala nas da se vratimo u podrum. Mamu su prisilili da se skine, a ona ih je molila da to ne rade. Zaprijetili su da će ubiti baku i mene. Jedan je vojnik repetirao pušku i uperio je prema meni. Silovali su je, prvo jedan pa drugi, iživljavajući se nad njom.

Mama i baka tada su čule kako se susjed Srbin jednom od silovatelja obraća riječima „kapetane Boro“. Poslije smo saznali da je riječ o Borivoju Tešiću iz Srbije, a to nam je na sudu potvrdio upravo taj susjed Srbin. Nažalost, pravda ga nije dočekala na ovozemaljskom svijetu.

Mamu, baku i mene nakon silovanja zarobili su i odveli u Negoslavce, gdje su uslijedila ispitivanja i zlostavljanja, a majku su ponovno silovali. Jedan od ispitivača u Negoslavcima imao je popis Hrvata iz Sotina. Na njemu su bila imena mojeg oca, strica i djeda. Tada je rekao: „Borisa mi stavite na prvo mjesto.“ Ja sam tada bila dvogodišnja djevojčica zarobljena u srpskom logoru sa svojom obitelji.

Progonstvo smo proveli u Zagrebu i Samoboru, a odmah nakon dolaska u Zagreb obitelj se uključila u potragu za ocem. Nadali smo se da je možda ipak negdje živ. Čak sam i ja znala pjevati pjesmu sa stihom: „Tata će se vratiti.“

Kako se bližio kraj Domovinskog rata, hrvatski branitelji polako su se vraćali svojim obiteljima, narod je slavio pobjedu, a mog oca nije bilo. Ubrzo su uslijedili pozivi za prve identifikacije. Sjećam se da smo tada živjeli u Samoboru. Zazvonilo je zvono i otvorila sam ulazna vrata. Čovjek koji je stajao ispred mene pitao je ima li kod kuće netko stariji. Pozvala sam mamu i baku, a one su me poslale u drugu sobu. Tišinu je presjekao bolan krik i plač. Tada sam, kao dijete od otprilike osam godina, shvatila da se tata neće vratiti. Da ga nema. I da od toga dana tražimo njegove posmrtne ostatke.

Nakon mirne reintegracije vratili smo se u Vukovar, u Sotin. Sjećam se sivila, razrušenog grada, obiteljske kuće koja je dijelom bila spaljena i puna rupa od metaka te ruševina na sve strane. Osjećala sam se kao da sam ponovno došla u neki horor-film i nisam se odmah htjela vratiti. Tek 2001. godine preselili smo se u Sotin, nakon što smo obnovili obiteljsku kuću.

Sve ove godine posvećeni smo potrazi za ocem. Baka je odlazila na razgovore sa Srbima, a poslije i ja, ne bismo li dobile informacije o nestalima. Jedino što su mi svi rekli bilo je da su mog oca ubili Srbi iz Negoslavaca.

Preko društvenih mreža stupila sam u kontakt s obiteljskom prijateljicom koja je bila na Jakobovcu kada je tata zarobljen. Ispričala mi je da je jako plakao i govorio: „Odveli su moju Sandru.“ Nije imao oružje kojim bi se mogao braniti, kao ni drugi. Sotin je vrlo rano bio odsječen od Vukovara jer je JNA između njih imala svoj položaj, pa se branitelji iz Vukovara nisu mogli probiti kako bi nas spasili.

Tata je predosjećao da će ga toga dana ubiti. Nožem je po ruci izrezao ime „SANDRA“, nakon čega su ga zarobili. U dvorištu su ga pretukli i zbog zadobivenih udaraca nije mogao stajati na nogama. Tada su na njega navukli vojnu odoru JNA i odvezli ga u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Nitko od zarobljenih Hrvata više ga nije vidio nakon toga. Samo su čuli da je Boris ubijen.

Do današnjeg dana nismo pronašli njegove posmrtne ostatke.

Postoji li fotografija, predmet ili uspomena koja vas najviše povezuje s ocem kojeg niste stigli upoznati?

Imam nekoliko očevih fotografija koje je imala rodbina pa su nam ih poslije dali. Mi, nažalost, nismo uspjele ponijeti takve stvari iz kuće kada su nas zarobili. Čuvam i prve tenisice koje mi je kupio. Male plave tenisice jedino su što imam od njega.

U kojim ste životnim trenucima najviše osjetili očevu odsutnost?

Svakako su to bili važniji životni događaji – rođendani, praznici, polazak u školu, sveta pričest i krizma, vjenčanje… U svim tim prigodama jedna je stolica za stolom uvijek bila prazna zbog očeve odsutnosti. Međutim, odsutnost se osjeti i u malim stvarima. Nedostaje mi čuti njegov glas, osjetiti njegov zagrljaj, dobiti savjet kada mi je potreban i imati spoznaju da će, što god se dogodilo, tata znati što treba učiniti.

Što biste mu danas rekli da ga možete zagrliti samo na nekoliko minuta?

Rekla bih mu da ga neizmjerno volim, da mi nedostaje i da se nadam kako je ponosan na mene i na to kakva sam danas osoba.

Mnogi kažu da vrijeme liječi rane. Je li to istina ili se čovjek samo nauči živjeti s boli?

Kada izgubiš oca, nisi izgubio samo roditelja nego i muškarca koji je bio zaštitnik, koji je stajao između tebe i ostatka svijeta te brinuo o tome da imaš bolji život, bezbrižno djetinjstvo i snove. S protekom godina bol je zapravo sve veća zbog svega što sam ranije navela. Život i vrijeme samo nas nauče kako živjeti s tom boli. Nismo svi jednaki. Neki od nas bol su pretvorili i u snagu. Mene osobno bol pokreće da se borim i ne odustajem jer osjećam moralnu odgovornost prema svima onima koji su dali živote za našu domovinu i slobodu.

Kada hodate u mimohodu „Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga“, što tada osjećate?

Prije svega osjećam golem ponos. Uvijek se sjetim 2008. godine, kada smo pokrenuli naš mimohod. Bilo nas je tek pedesetak djece poginulih i nestalih branitelja, ali imali smo viziju i jasan cilj. Ljudi su s vremenom prepoznali naš mimohod, iako mnogi još uvijek ne znaju da se njime odaje počast svim poginulim, smrtno stradalim i nestalim hrvatskim braniteljima te hrvatskim civilnim žrtvama Domovinskog rata iz cijele Republike Hrvatske. Mimohod nije vezan isključivo uz žrtve Ovčare. Ponosna sam kada vidim kolone autobusa koje toga dana dolaze na Memorijalno groblje u Vukovaru, odakle počinje naš mimohod. Kada na trenutak zastanem i zagledam se u lica više od tisuću sudionika, osobito kada vidim velik broj mladih i djece, obuzme me golem ponos. U tim se trenucima naježim i shvatim – sve je imalo smisla. Sva borba, odricanja, suze, brige i trud… Sve zbog trenutka kada postaneš svjestan da smo toga dana okupljeni iz cijele Hrvatske kao jedno, kao braća i sestre koji se međusobno razumiju i bez previše riječi. Tijekom mimohoda svatko od nas ima trenutak samo za sebe i svoje misli. Dok gledam u prostranstva slavonskih ravnica, uvijek se pitam koliko tajni kriju polja koja nas okružuju. Na ruti kojom mimohod prolazi nalaze se i druge masovne ili pojedinačne grobnice. Svi trebamo biti svjesni toga kako bi svaki naš korak bio prožet dostojanstvom. Na tom putu prolazimo i pokraj lokacije na kojoj je moj otac zarobljen. Tada me obuzme posebna tuga. Dok mimohod nastavlja prema Ovčari, uvijek se iznova pitam prolazim li ovih 18 godina pokraj njegovih posmrtnih ostataka. Dolazak na Ovčaru nosi poseban splet emocija. Čim zakoračiš na to područje, zapuše snažan vjetar, hladnoća grize obraze, a cijeli emotivni program vrati te mislima na njihove posljednje trenutke. Zapitaš se što im je bila posljednja misao prije nego što su na najokrutniji način zauvijek sklopili oči. Mislim da toga dana nema osobe koja je ondje prisutna, a da ne proživljava sve emocije – od tuge do ponosa.

Što biste poručili onima koji znaju gdje su nestali, a i dalje šute?

Više puta razgovarala sam sa Srbima koji su mi potvrdili da je moj otac ubijen. Nitko nije htio otkriti lokaciju njegovih posmrtnih ostataka. Mnogi Srbi koji i danas slobodno žive u Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama znaju istinu o nestalim osobama. Podatke o nestalima posjeduje i Republika Srbija u svojim vojnim arhivima, koje odbija otvoriti i predati Hrvatskoj kako bismo konačno riješili ovo izuzetno veliko i važno humanitarno pitanje. Najveći broj nestalih osoba jest s područja Vukovarsko-srijemske županije, odnosno Vukovara, pa ću vlastiti osvrt najviše temeljiti na tom području i na sudbini vlastite obitelji. Vukovar je okružen s nekoliko sela u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo – Negoslavci, Bobota, Bršadin, Borovo, Trpinja, Vera… Upravo su u tim selima pobunjeni Srbi, potpomognuti JNA, počinili neke od najstrašnijih i najmonstruoznijih zločina u Domovinskom ratu. Više puta naglašavala sam u svojim govorima i ponovno ću reći: odgovorno tvrdim da su Negoslavci jedno od mjesta na kojima je počinjen možda i najveći broj strašnih zločina. To je mjesto na kojem su ljudi zarobljavani, mučeni, silovani i ubijani na najgore načine. Mjesto koje je i danas, 35 godina nakon tih zločina, zavijeno „velom tajne“. Mnogobrojne masovne i pojedinačne grobnice koje se pronalaze u okolici Negoslavaca samo potvrđuju razmjere zločina koje su činili prije 35 godina. Ne znam kako je toliko godina živjeti u mržnji i sa spoznajom da si nekoga ubio ili posjedovati informacije o ubijenoj osobi i mjestu na kojem se nalaze njezini posmrtni ostaci, a istodobno iz godine u godinu gledati i slušati uplakane majke, očeve, supruge i djecu kako mole samo za jedno – istinu. Njihovom šutnjom zločin zapravo postaje još veći. Potpuni izostanak empatije. Monstruoznost na n-tu potenciju. Stoga ću citirati dio svog govora s obilježavanja Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu i Međunarodnog dana nestalih osoba od prije tri godine: „Molim vas da nakratko sklopite oči i zamislite svoje najmilije, svoju djecu, roditelje, članove obitelji… Prisjetite se svih lijepih trenutaka koje ste proveli zajedno, radosti dok ste gledali svoje dijete kako raste i postaje odrastao čovjek. Zamislite svoje veselje kao roditelja kada vam dijete odluči zasnovati vlastitu obitelj, a potom vam javi da ćete postati djed ili baka… Sjetite se njih koje najviše volite… A onda zamislite kako gledate agresora koji bez milosti odvodi vaše dijete… Kako vas doziva kći… Razdvajaju vas dok bolni krici kidaju oblake… Zamislite kako u djeliću sekunde ostajete bez sina, oca, supruga, brata… Zamislite da ih više nema. Možete li? Godine se nižu, lete. Za sretnije ljude život se nastavlja, a vi i dalje ne znate gdje su vaši najmiliji… Ne znate što im se dogodilo… Tuga vas je obuzela i ne pušta vas. A tuga… Ona je poput ružnog sna iz kojeg se ne možete probuditi. Tuga je svaki trenutak kada se pitate ‘zašto?’, a nemate odgovor. Tuga je nostalgija za prošlošću i svim onim lijepim trenucima i uspomenama koje ste zajedno stvarali. Tuga je duboka bol u nama za koju ne znaš gdje točno boli, ali te cijelog razara. Tuga je osjećaj da je s njima otišao dio tebe. Tuga je bolna spoznaja da je tebi, meni, cijeli svijet stao, a ostatak svijeta ide dalje neozlijeđen. Tuga je strah od praznika i drugih posebnih događaja jer će neke stolice zauvijek ostati prazne. Tuga te protrese, izbaci iz osjećaja sigurnosti i na vidjelo iznese tvoju ranjivost. No, jednako tako, tuga vas može natjerati da osjetite bijes i preispitate sami sebe. Da preispitate druge. Trideset i dvije godine molimo, šaljemo apele i pregovaramo, a još uvijek smo daleko od istine o našim najmilijima. Trudimo li se dovoljno? Jesmo li naivni ako i dalje pokušavamo, iako već unaprijed znamo da nam druga strana ne želi dati podatke koje posjeduje? Štoviše, oni koji su započeli rat i počinili monstruozna zlodjela danas izigravaju žrtve. Znamo da vlast u Srbiji posjeduje potrebne informacije, a znamo i da ih imaju Srbi koji slobodno žive u Hrvatskoj, ali i u mnogim drugim zemljama. Nitko ih nije osudio za zlodjela koja su nam učinili, no ni to im nije bilo motiv da pokažu malo ljudskosti i otkriju nam gdje su grobnice naših najmilijih. Upravo se stoga pitam, a pitam i vas: nije li došlo vrijeme da počnemo zahtijevati, a prestanemo moliti? Zahtijevati od osoba na političkim funkcijama iz redova srpske nacionalne manjine da iniciraju i pokrenu razgovore sa svojim sunarodnjacima kako bi dobili potrebne informacije o nestalima? Zahtijevati od vlasti Republike Srbije da napokon dostavi sve potrebne dokumente i informacije o nestalim osobama jer više ne želimo slušati lažna obećanja i gledati lažne humaniste i dobrotvore od kojih na kraju ne dobijemo ništa? Zahtijevati istinu? Lažnih obećanja i dobrotvora s druge strane dovoljno smo se naslušali i nagledali. Unatoč mnogim pokušajima i zahtjevima vlasti Republike Hrvatske i Ministarstva hrvatskih branitelja, od Republike Srbije nismo dobili ništa. Moramo ustrajati na oštrim zahtjevima jer smo na vlastitoj koži okusili sve užase rata, gubitka člana obitelji i godina traženja. Odrasla sam bez oca, a agresor mi je oduzeo ne samo njega nego i uspomene koje smo mogli imati. Danas, kao odrasla osoba, nemam sjećanje na vlastitog oca, ali imam pravo zahtijevati istinu. To mi je i dužnost zbog svih vas koji tražite svoje najmilije, osobito zbog svih onih koji su preminuli, a da nisu uspjeli saznati istinu o sudbini svojeg djeteta. Već godinama u miru vodimo tešku bitku kojoj se, nažalost, kraj ne nazire.“

Kako gledate na mlade koji rat poznaju samo iz knjiga, fotografija i priča?

Kroz život se susrećem s mladima koje zanima Domovinski rat, koji istinski cijene žrtvu hrvatskih branitelja te vrednuju domoljublje i sve druge vrijednosti na kojima je stvorena slobodna Republika Hrvatska. To su mlade osobe pune empatije i zahvalnosti. Nisu ispunjene mržnjom jer svoju djecu nikada nismo učili da mrze druge zbog različite nacionalnosti, vjeroispovijesti ili bilo čega drugoga. S druge strane, susrećem i mlade koji ne žele slušati o Domovinskom ratu, kojima smeta sve što je s njime povezano i kojima nije jasno zašto 31 godinu poslije i dalje imamo mnogobrojne komemoracije kako bismo odali počast poginulim, ubijenim i nestalim hrvatskim braniteljima te hrvatskim civilnim žrtvama Domovinskog rata. Empatična sam osoba, jako puno promišljam i kroz život se susrećem s različitim profilima osobnosti. Mirno sam razgovarala s ubojicama i predsjednikom Srbije kako bih došla do istine. Zato jednim dijelom ne krivim te mlade osobe. Krivi su oni koji su ih tako odgajali, a žive u Hrvatskoj. Smatram da svaki građanin ove zemlje mora poštovati zemlju u kojoj živi, kao i sve ono na temelju čega je ta zemlja stvorena. Više puta imala sam čast gostovati u školama i održati predavanja mladima o Domovinskom ratu, svojoj obiteljskoj priči i svemu onome što je uslijedilo poslije. Predavanja bih uvijek završila porukama mira. Stoga bih i ovim putem mladima poručila da iskoriste vrijeme dok su oko njih još uvijek živi svjedoci ratnih događanja. Upravo od ljudi koji su prije 35 godina prošli kroz pakao danas mogu naučiti mnogo o miru i temeljnim ljudskim vrijednostima. Tek kada se mladi odmaknu od udžbenika u kojima je Domovinski rat obrađen na samo nekoliko stranica, zakorače među žive svjedoke, poslušaju njihove priče i pogledaju oči koje u sebi kriju more tuge, shvatit će zašto ne smijemo zaboraviti. Našu domovinu branili su i slobodu izborili ljudi s imenom i prezimenom, ljudi iza kojih su ostale obitelji. Oni su i dalje ovdje. Mladi su naša budućnost. Ponovno ću se u ovom dijelu vratiti na mimohod „Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga“, kao i na brojne druge komemoracije na kojima viđamo velik broj mladih osoba. Nije bilo uzaludno. Upravo zbog njih. Neka u budućnosti nastave prenositi sve ono što mi nosimo danas. Boga jedino molim da mladima ne ostavimo velik teret naše prošlosti – neriješeno pitanje nestalih osoba.

Tko je danas Sandra Rapčak Škomrlj – djevojčica koja još traži oca ili žena koja je bol pretvorila u snagu za druge?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Ja sam osoba kojoj je agresor oduzeo djetinjstvo. Moje odrastanje bilo je sve samo ne normalno. Od dvogodišnje djevojčice koja je bila zarobljena u logoru, djevojčice koja je smrti gledala u oči, kojoj su majku silovali pred očima i kojoj su ubili oca, izrasla sam u ženu koja danas u sebi nosi veliku bol i tugu. Ali i u ženu koja je uz majku i baku naučila da odustajanje nije opcija i da je borba jedino što nas može dovesti do cilja. Prebrzo sam odrasla i još sam kao dijete na sebe preuzela terete koje nijedno dijete nije trebalo nositi te spoznaje koje sam morala sama osvijestiti tako da me ne unište. Ponekad vlastitoj obitelji nisam govorila o svojim problemima, a još od djetinjstva nosila sam teret života. Odrasla sam slomljena, pokušavajući riješiti sve probleme. Dok su neki uživali u svojem djetinjstvu, ja sam proživljavala izostanak vlastitog djetinjstva. Možda sam na tom putu neke stvari propustila, a neke nisam potpuno doživjela. Nitko nikada nije vidio bol koju sam skrivala u očima. Bol i tugu koje nosim i danas. No nikada nisam odustala. Upravo me moja snažna osobnost dovela do mjesta na kojem sam danas. Već sam 19 godina aktivna u Udruzi djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, a 11 godina vodim Udrugu kao predsjednica. Sve ove godine posvećena sam humanitarnom radu, rješavanju pitanja nestalih osoba i ratnih zločina, tužbama za isplatu ratne odštete od Srbije te provođenju brojnih aktivnosti kako bih pomogla obiteljima poginulih, ubijenih, smrtno stradalih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, kao i hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima. Saslušala sam tisuće priča, teških sudbina i borbi. Vjerujem da su sve te osobe u meni vidjele borca i da ga vide i danas. Osobno nikada neću odustati. To nikada nije bila opcija. No, ponekad se u meni ipak probudi ona dvogodišnja djevojčica koja želi samo jedno – pronaći svoga tatu. Danas mi to posebno teško pada jer sam prošla kroz teško životno razdoblje. Moj djed i stric, obojica hrvatski branitelji, preminuli su od karcinoma. Nakon njih prije nekoliko mjeseci napustila nas je i moja baka. Ona je bila moja druga majka, od koje sam mnogo naučila. Upravo zbog takvih događaja postajem svjesna prolaznosti života. Zbog svega što sam prošla u ratu nisam mogla imati vlastito dijete. Moj stric nije imao djece. Zapravo sam ja posljednji potomak naše obitelji koji će za svojeg života nastaviti tražiti istinu. Ponekad me obuzme strah: tko će se boriti kada mene više ne bude? Hoće li netko na isti način tražiti mojeg oca ili će on postati samo jedno od imena na popisu? Hoće li njegova žrtva dobiti dostojanstven ispraćaj kakav zaslužuje? Na mnoga pitanja nemam odgovor. Nadam se da je onaj tko je pročitao ovaj tekst do kraja osjetio barem djelić onoga što obitelji nestalih nose u sebi i da je ovaj tekst ostavio barem mali trag – trag koji nas kao društvo vodi prema zajedništvu koje nam ponekad nedostaje.

*** članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka