Današnji hrvatski antifašisti kao novi fašisti: Zašto Hrvatska još uvijek bježi od istine o komunizmu

BIA-KOS-UDBA   -   to je nasa prokleta sudba!

Današnji hrvatski antifašisti su u stvari novi fašisti

S približavanjem 22. lipnja, koji se slavi kao Dan antifašističke borbe, antifašističke udruge u Hrvatskoj priredile su već dvije manifestacije koje su izazvale posebnu pozornost javnosti. To je bila priredba partizanskih pjesama održana u Koncertnoj dvorani „Lisinski“ te izložba koju je u Europskom parlamentu u Strasbourgu priredio SDP-ov europarlamentarac Igor Vešligaj.

Tu izložbu kritizirao je desničarski europarlamentarac Stjepo Bartulica (Domino), koji je prošle godine u istom parlamentu organizirao izložbu o zločinima jugoslavenskog komunizma nakon Drugog svjetskog rata.

Na sam Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, priprema se, kao i svake godine, obilježavanje tog datuma u šumi Brezovica kod Siska, gdje je navodno osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj. To je ustanovljeno tek nakon uspostave Republike Hrvatske, jer je za vrijeme komunističke Jugoslavije kao početak otpora fašizmu u Hrvatskoj bio slavljen 27. srpnja, koji je u stvari bio četnički ustanak.

Već sama ta činjenica da je obilježavanje borbe protiv fašizma u Hrvatskoj imalo dva različita datuma predstavlja povod za preispitivanje samog antifašizma u Hrvatskoj, s obzirom na činjenicu da je jedan od vodećih povjesničara za vrijeme komunističke Jugoslavije, dr. Dušan Bilandžić, javno izjavio da sve povijesne knjige o Jugoslaviji i sličnu literaturu treba spaliti i povijest pisati ispočetka.

Budući da se to još uvijek nije dogodilo, jer na javnoj sceni vodeću ulogu u tumačenju komunističke Jugoslavije imaju jugopovjesničari kao što su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i slični, valja pokušati iz drugih izvora raskrinkati taj suvremeni lažni antifašizam koji je u stvari novi fašizam.

Od izvornog antifašizma do političke zlouporabe

Ako je točno da je izjava Winstona Churchilla, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, bila da će tadašnji antifašisti postati fašisti, onda to nigdje u današnjoj Europi nije tako jasno izraženo kao u novostvorenoj Hrvatskoj.

Po jednoj definiciji, „antifašizam je široki politički i društveni pokret koji se od sredine 1930-ih razvio kao odgovor na uspon fašizma i nacizma. Temelji se na borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost“.

Kasnije se u taj široki demokratski pokret, s ciljem da ga iskoristi za svoju politiku negiranja demokracije, uključila, pod vodstvom staljinističkog Sovjetskog Saveza, i Kominterna. To je uključilo i tadašnju Komunističku partiju Jugoslavije, čiji nasljednici, iako poraženi u Domovinskom ratu, još uvijek postoje i s načelnih fašističkih pozicija u Hrvatskoj ugrožavaju demokraciju i njezin poredak.

Originalni antifašizam, dakle onaj koji je nastao 30-ih godina prošloga stoljeća kao odgovor na uspon fašizma i nacizma, temeljio se na „borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost“.

Sloboda govora, cenzura i hrvatska šutnja

Temeljno načelo ljudskih prava i slobode u demokraciji za koju se zalaže antifašizam jesu sloboda govora i mišljenja, dakle zabrana cenzure. U navodno demokratskoj Hrvatskoj ne postoji dosljedna sloboda govora i mišljenja te se provodi cenzura čak i prema takvim institucijama kao što je Europski parlament.

Uzmimo samo dva primjera. Hrvatski sabor bio je dužan raspravljati o dvjema rezolucijama koje je Europski parlament usvojio o totalitarnim režimima, dakle i o komunizmu koji je vladao Hrvatskom 45 godina.

To su Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine, kada Hrvatska još nije bila članica Europske unije, ali je bila potvrđeni kandidat za članstvo, te Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, kojom se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim.

Rezolucije Europskog parlamenta koje Hrvatska ignorira

U prvoj rezoluciji, između ostaloga, izražava se poštovanje za sve žrtve „totalitarnih i nedemokratskih režima“ i svima onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Rezolucija podvlači važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer ne može biti pomirbe bez sjećanja na prošlost.

Također se izražava žaljenje što nakon pada totalitarnog komunističkog režima još uvijek u nekim državama nije dozvoljen pristup arhivima, prije svega o djelovanju tajnih službi.

Rezolucija snažno i nedvosmisleno osuđuje „zločine protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava pod totalitarnim komunističkim režimima“, izražavajući žrtvama tih zločina razumijevanje i sućut za njihove patnje.

Rezolucijom se ustanovljava 23. kolovoza kao „Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“. Konačno, u rezoluciji se smatra da je konačni cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim režimima pomirba, koja ne može biti ostvarena bez priznanja odgovornosti, traženja oprosta i poticanja moralne obnove.

Sve što se traži u ovoj rezoluciji u Hrvatskoj je ignorirano, osobito od SDP-a, ali i od HDZ-a, jer za sve zločine koje je pretrpio hrvatski narod nikad nije priznata odgovornost SDP-a kao sljednika Saveza komunista Jugoslavije, a kamoli da je tražen oprost kako bi se potaknula moralna obnova.

Umjesto traženja oprosta, što su naravno trebali tražiti SDP-ovci, u Hrvatskome saboru imali smo izjavu njihova istaknutog člana Nenada Stazića da partizani 1945. u Zagrebu nisu dobro obavili posao u likvidacijama civila. Ta znakovita izjava prošla je bez reakcije SDP-a kao nasljednika Saveza komunista Hrvatske.

Komunistički i nacistički zločini pod istom osudom

Druga rezolucija usvojena je u Europskom parlamentu 2019. godine pod naslovom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, kojom se osudilo i izjednačilo nacističke i komunističke zločine, kao i zločine svih ostalih režima.

U njoj se, između ostaloga, podsjeća kako su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti“.

Ona poziva „sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim“.

SDP, odnosno Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj, a niti neki njihovi vodeći političari, nikad se nisu pozvali na tu rezoluciju. Ali to nije učinila ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Andrejem Plenkovićem.

I jedna i druga nastavljaju politiku negiranja zločina koje je počinio nad hrvatskim narodom komunistički režim na čelu s diktatorom, lažnim Zagorcem Josipom Brozom Titom.

Tko danas nameće lažni antifašizam?

Onda se ne treba čuditi da razne tzv. „antifašističke udruge“ na čelu s bivšim predsjednicima Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, predsjednikom tzv. Saveza antifašističkih boraca (SABA) Franjom Habulinom i cijelom bulumentom negatora zločina jugoslavenskog komunizma već godinama teroriziraju veliki dio hrvatske javnosti veličanjem komunizma i totalitarne Jugoslavije.

Svi oni, s nemalim brojem saborskih zastupnika, na čelu s Dalijom Orešković i Ankom Mrak Taritaš, te zastupnicima na čelu s četnikom Miloradom Pupovcem, uz svesrdnu potporu tzv. „istoričara“ Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine, i uz logističku pratnju vodećih tiskovnih i elektroničkih medija, predstavljaju udarnu snagu novog fašizma, kako ga je opisao pobjednički britanski premijer nad tadašnjim fašizmom Winston Churchill.

Ono za što se 30-ih godina prošloga stoljeća zalagao široki istinski antifašistički pokret, a to su borba za ljudska prava, demokracija, sloboda i jednakost, te borba protiv rasne, nacionalne i političke netrpeljivosti, jednostavno u programu svih tih novih novopečenih „antifašista“ u Hrvatskoj ne postoji.

Zato su, svojim zabranama svake vrste, odnosno protivljenjem poštovanju ljudskih prava i demokracije, jednostavno novi fašisti.

Zagreb bez spomena na žrtve komunističkog terora

Ti novi hrvatski fašisti odgovorni su što u glavnom gradu države uopće ne postoji bilo kakav spomen na žrtve komunističkog terora, a trebalo je čak 20-ak godina da se s najljepšeg gradskog trga ukloni ime diktatora Josipa Broza Tita, koje bi neki novi hrvatski fašisti željeli vratiti.

Dok se, između ostaloga, u spomenutoj rezoluciji izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti, te se naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja, u programima tih navodnih hrvatskih antifašista o tome nema ni riječi.

Jer oni nisu antifašisti, nego novi hrvatski fašisti.

To je, nažalost, prava hrvatska politička stvarnost tridesetak godina nakon što se hrvatski narod izborio protiv jugokomunističkog totalitarnog režima.

PIŠE: VJEKOSLAV KRSNIK