Ivica Granić: Vaga važnija od groba, za svakog Mladića treba jedan Praljak

Prije nekoliko dana je u Jutarnjem listu Jurica Pavičić objavio kolumnu u kojoj spominje kako je još kao ročni vojnik u Ohridu 1984. godine upoznao potpukovnika JNA Ratka Mladića. Zaključuje, između ostaloga, kako se već tada vidjelo da je riječ o opasnom psihopatu. Ako bismo objavu promatrali kao portret čovjeka, onda bismo svakako mogli zaključiti kako osvrt nije loš, naprotiv bila bi to jedna od onih Pavičićevih kolumni u kojima se vidi da je doista bio tamo. Osjetio je tiraniju, park, novinare, unitaristički cinizam, malog oficira koji živi u strahu i djevojku u civilu koju otac vodi kroz savršeni perivoj, istu onu koja će se kasnije ubiti njegovim pištoljem. To nije konstrukcija, to je sjećanje, i zato prvi dio Pavičićeve kolumne drži vodu. Ali, samo prvi dio.

Psihopatologija s novom kapom

Ratko Mladić iz Ohrida 1984. i Ratko Mladić iz Knina, Škabrnje i Srebrenice nisu dvije različite osobe. U pitanju je ista psihopatologija, s tek različitom kapom i novim insignijama. Isti je to čovjek, koji je mrzovoljno siktao na crkvu, isti koji je poslije navukao rojalističku šapku i objesio križ o vrat. Isti narcis, isti majstor slike, mizantrop koji je loš prema svojima i još gori prema tuđima. Sve do tog mjesta Pavičić radi ono što treba, analizira jednog čovjeka i ne skreće. Međutim, problem počinje točno ondje gdje Pavičić, slikovito rečeno, ne može srpske zločince ostaviti da ostanu sami. Stoga mu je bio potreban ekvivalent, odabir je pao na Slobodana Praljka, koga u kolumnu ubacuje na samome kraju. Svakako ne slučajno.

Čim je priča postala prejasna, čista, čim je Ratko Mladić predugo ostao samo Ratko Mladić, Pavičiću je trebao dvojnik, protuuteg, pratnja, sjenka, ekvivalent, trebao mu je par. Jer, par je dokaz, par je ruka koju se pruža vlastitoj publici govoreći ‘ne brinite, znam i za naše’. Za jednog Ratka Mladića potreban je jedan Slobodan Praljak, ne kao usporedba razmjera ili usporedba dokaza, ne kao usporedba zapovjednog lanca, broja žrtava, trajanja opsade, prirode zločina, cilja rata, ništa od toga, nego kao simetrija, kao ritual, u konačnici kao uvjet da se smije reći da je Ratko Mladić monstrum.

Bez tog ‘drugog’ kolumna bi, po unutarnjem pravilu tog žanra, ostala pristrana, s Praljkom Pavičić postaje odgovoran autor. Da, odgovoran, ali prema kome? Svakako ne prema mrtvima, nego prema redakciji, prema onom miljeu i onom tihom zahtjevu da se nikad predugo ne gleda ‘u jednu stranu’, što svakako nije ozbiljna analiza. U pitanju je ništa drugo nego svojevrsna ‘teologija balansiranja’, koja u životu može izgledati čak i pristojno. Recimo, pričaš o susjedu koji je spalio vlastitu kuću, ali netko tvoj odmah doda ‘da, ali sjećate li se i onog našeg’. I soba odahne. Nitko nikome nije ostao dužan, kava se može nastaviti. Reklo bi se, par je odradio posao.

Sam stajati je opasno

Ratko Mladić ne smije u članak, u smrt, u mit, u Haag, u Ohrid, u Knin bez hrvatske simetrije. Ali, ta simetrija, Praljak naime, nije ušao u priču zato što je Pavičić pisao o Mostaru, Heliodromu, Stupnom Dolu, o zapovijedima HVO-a, kultu ispijanja otrova pred kamerama, simetrija mu je bila potrebna samo zato da srpski zločinac predugo ne bi bio sam. Jer je to opasno. Naknadno autor uvodi i sintagmu ‘tamni prinčevi’, treba ih učiniti ‘prinčevima tame’, obadvojicu naime. Par. Kalup.

Ratko Mladić je bio glavni vojni izvršitelj projekta etničkog čišćenja i genocida u BiH, te ključna figura rata u Hrvatskoj 1991. godine. On nije ušao u tuđi rat usputno, on je ratove vodio i oblikovao. Knin, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica, Potočari. Slobodan Praljak je hrvatski general, osuđen po nekakvoj zapovjednoj odgovornosti za zločine u ratu HVO-a protiv Bošnjaka. To su različite pozicije. Različiti ratovi, različiti ciljevi, u konačnici i različite posljedice. Staviti ih u istu rečenicu kao, kako se navodi, jedine preživjele mitove ‘tamnih devedesetih’ nije hrabrost, to je stara hrvatska ljevičarska podvala. Kod Pavičića je želja za parom, za nivelacijom, jača od želje za objektivnošću i točnošću, jer bi točnost Ratka Mladića ostavila da završi kao Ratko Mladić. Ali, s parom ga se prevodi u tip, jer se tip može dijeliti. Tip se može staviti uz drugi tip, onaj ‘kod svih nas’. A ‘kod svih nas’ uvijek je udobnije mjesto od recimo Potočara ili Škabrnje.

Niveliranje zla

Drugo niveliranje još je podmuklije, jer autor njome ne traži mrtvog Hrvata, nego živu hrvatsku sadašnjost. Što to znači? Pavičić, naime, Mladićevo djelo ne ostavlja samo u ratu i devedesetima, transferira ga i na današnje srpske povratnike, koji ‘strepe hoće li ih privesti zbog objave na Fejsu’. To nije usputna slika, to je izravna aluzija na Nikolinu Bačkonja Filipović, na šajkaču kod Knina, na petnaest dana zatvora, na kolumnu koju je pisao dan kasnije. Poruka je jasna, i opet je poruka o protuutegu, ‘evo vidite što je Mladić ostavio i Hrvatima i Srbima u Dalmaciji’. Paranoju. Prekršajne presude, folklor kao prijetnju. Baš kao da je petnaest dana zatvora zbog tetovaže Draže Mihailovića prirodni nastavak Srebrenice ili Škabrnje, kao da u tome nema hrvatskog suca, hrvatske policije, hrvatskog zakona, hrvatskog izbora.

Kao da država 2026. nije subjekt, kao da je mrtvi general ujedno i komandant šibenskog prekršajnog suda. To bi se moglo definirati kao nivelacija u vremenu, rat i mir se prešaju dok ne postanu isto, a počinitelj i sudac se također stisnu dok se ne zamagli tko odlučuje. Srpski zločinac tako ne ostaje u ‘svojoj godini’, sada dobiva hrvatski nastavak. Zaključak je da ako već nema dovoljno velikog para u ratu, naći ćemo ga u prekršaju, u sudovima, važno je da taj protuuteg postoji. Sve se mora miksati u opću balkansku priču o mitu, medijima i nacionalizmu, u kojoj ‘svi imamo svoje murale’, ‘svoje generale’, a kad svi imaju, onda nitko nema previše. A kad nitko nema previše, onda je i autor siguran.

Suočavanje

Kako rekosmo, radi se o nivelaciji zla kako nitko ne bi ostao predugo sam na jednoj strani vage. Može se, i treba naravno, govoriti i o hrvatskim zločinima, ali to treba raditi baš zato što su se ti zločini dogodili, a ne zato što je umro Ratko Mladić, kome treba pratnja. I ne zato što bi srpski mit postao prevelik ako mu odmah ne bi stavili hrvatski mit uz bok. Ako za svakog Ratka Mladića postoji Slobodan Praljak zločin prestaje biti činjenica, postaje valuta. Plaćaš Hrvatom da smiješ imenovati jednog Srbina zločincem. Bez uplate nema razgovora. A Pavičić to radi godinama, od ‘Ovaca od gipsa’ pa nadalje. Hrvatski zločin uvijek je ulaznica za govor o ratu, prvo opali naše da bi se smjelo po njihovima. Formula je čak intelektualno ugodna, jer izgleda kao samokritika, čovjek koji prvo udari po svojima čini se hrabrim. Ali u praksi je to praktički uvijek obrnuto, hrvatska krivnja mora biti stalno prisutna da bi se srpska smjela uopće izgovoriti.

Pristrano i uravnoteženo

Bez te ravnoteže svaki je članak pristran, s njom postaje ‘uravnotežen’. Da, ali uravnotežen prema kome? Je li prema ženi koja u srpnju stoji nad ‘nišanom’ i sluša kako se njezin ubojica već pretvorio u ‘kontekst’. Ili prema čovjeku iz Škabrnje, ili prema majci iz Srebrenice kojoj ne treba nikakav hrvatski general da bi njezin sin bio mrtav. Ili prema zagrebačkoj redakcijskoj publici kojoj je simetrija važnija od hijerarhije odgovornosti. Čujemo Vukovar, novinar doda Ahmiće, čujemo Srebrenicu, novinar doda Oluja, čujemo Bleiburg, novinar doda Jasenovac. Taj niz nije učenje, a niti suočavanje, on je obrana. Obrana od rečenice koju ovaj žanr ne podnosi, naime da netko može biti više kriv.

U obitelji nije svatko jednako kriv za svađu, u firmi nije svatko jednako kriv za krađu, u ratu nije svatko jednako kriv za jamu. Tko to ne može reći ne postaje pravedniji, postaje čovjek koji besmisleno stalno traži zamjenu i protutežu. Pavičić zna tko je Mladić, to se vidi, kao što se vidi da tu spoznaju neće ostaviti samu. Zato na kraju ne stoji samo Praljak, stoji cijela konstrukcija para ili protuteže, srpski zločinac hrvatski zločinac, srpski mit hrvatska sadašnjost, murali, Facebook, dijete, strah. Sve se spoji tako da nijedna stvar ne ostane bez svoje sjene koju, usput budi rečeno, ne traži povijest, nego autor koji ne želi ostati nasamo s jednim imenom. Jedno ime izgleda kao presuda, dva imena izgledaju kao mudrost. Ratko Mladić nije uništio samo jugoslavenski unitarizam, i vlastiti život, uništio je ljude. Tisuće. Sistematski. S planom. S kamerama. Pokopao je i vlastitu kćer, pa onda i cijeli jedan narod koji je navodno krenuo braniti. Mit ga nadživljuje, i on postaje opasan, posebno u Srbiji.

Autor Pavičić bi morao znati da se taj mit neće razbiti time što će na kraju kolumne zalijepiti Praljka. Ne razbija se time što će uz Srebrenicu prilijepiti Mostar, uz Knin šajkaču, uz Haag hrvatski prekršajni sud. Razbija se time što se kaže tko je što radio, u čije ime, s kojim ciljem, i s kojim brojem grobova. Sve ostalo je moralna knjigovodstvena vježba, u kojem saldo mora biti nula. Nitko ne smije ostati bez svojeg zločinca, inače vaga nije pravedna. A pravednost u ovom žanru nije istina, pravednost je da priča nikada ne završi na jednoj strani, da svaki srpski zločinac dobije hrvatskog dvojnika, da svaka jasna rečenica dobije svoju sjenu. Zato je ova Pavičićeva kolumna, unatoč jakim refleksijama o Ohridu i Mladićevoj kćeri, na kraju predvidiva. Ne zato što Pavičić ne zna tko je Ratko Mladić. Zna, naravno. Nego zato što on tu spoznaju ne može držati bez para, bez dvojnika, protuutega, pratnje, bez sjenke.