Kad sjećanje počne dijeliti umjesto spajati

Obilježavanje pogibije trebalo bi biti jedan od onih rijetkih trenutaka kada se prošlost ne samo prisjeća, nego i dijeli. Trenutak zajedničke tišine, poštovanja i dostojanstva. Dan kada razlike ostaju po strani, a u prvi plan dolazi ono najvažnije – sjećanje na ljude kojih više nema.

No, umjesto osjećaja zajedništva, sve se češće pojavljuje osjećaj suženog kruga. Kao da neka obilježavanja više nisu mjesta okupljanja svih koji nose uspomenu, nego događaji na kojima se stvara dojam da su jedni pozvani, a drugi prešućeni. Jedni su dio priče, dok se drugi, iako su godinama sudjelovali u njezinu stvaranju, odjednom osjećaju kao gosti.

Izostanak većeg broja sudionika, posebno branitelja i ljudi koji su godinama bili povezani s tim događajem, nije samo pitanje brojke. Brojke su ovdje samo posljedica. Pravi problem je poruka koja se iz toga može iščitati – da se dio ljudi više ne prepoznaje kao dio zajedničkog sjećanja koje su upravo oni pomagali graditi.

Posebno je teško kada ljudi o događajima koji bi ih se trebali ticati ne saznaju kroz uobičajene kanale komunikacije, nego naknadno, preko društvenih mreža ili medija. Tada problem više nije samo organizacijski propust. Tada se otvara pitanje povjerenja. A povjerenje se ne gradi samo velikim riječima, nego malim postupcima – uključivanjem, poštovanjem i jasnom komunikacijom.

Za one koji su godinama sudjelovali u stvaranju projekata, od prvih ideja do njihove provedbe, ovakve situacije teško je doživjeti kao običan previd. One ostavljaju osjećaj da se nečiji trud, vrijeme i doprinos više ne vrednuju. Kao da se dio zajedničke povijesti može jednostavno izbrisati jednim popisom pozvanih ili jednim prešućivanjem.

A upravo tu nastaje najveći problem.

Sjećanje na poginule ne smije postati prostor u kojem se ljudi dijele prema tome tko je kome blizak, tko pripada kojem krugu ili tko ima bolju komunikaciju s organizatorima. Jedino pravo mjerilo mora biti poštovanje prema onima kojih se prisjećamo i doprinos onih koji to sjećanje čuvaju.

Jer kada se među ljudima počne širiti osjećaj zanemarenosti i isključenosti, posljedice ne ostaju samo na osobnoj razini. Takvi osjećaji prelaze među sudionike, branitelje, obitelji i sve one koji su godinama bili dio određene priče. I tada se događa ono najgore – događaj koji bi trebao povezivati počinje stvarati tihi razdor.

Posebno boli kada se dugogodišnji sudionici, članovi i njihove obitelji više ne osjećaju kao dio zajedničkog prostora. Ne zbog jednog poziva koji nije stigao, jedne pogreške ili jednog propusta, nego zbog niza malih odluka i poruka koje s vremenom stvaraju osjećaj da više nisu poželjni.

Obilježavanja u čast poginulih imaju smisla samo ako ostanu otvorena, dostojanstvena i uključiva. U trenutku kada počnu nalikovati zatvorenim krugovima u kojima nisu jasni kriteriji i razlozi uključivanja, gubi se dio njihove temeljne vrijednosti.

Najtužnije što se jednom obilježavanju može dogoditi jest da umjesto zajedničkog sjećanja počne stvarati nove podjele.

Možda zato ovakve kritike ne treba doživljavati kao napad, nego kao upozorenje. Ne kao rušenje, nego kao pokušaj očuvanja onoga što bi trebalo biti iznad svih osobnih odnosa i trenutnih okolnosti.

Jer sjećanje na poginule ne pripada pojedincima, organizatorima ni bilo kojoj skupini. Ono je veće od svih nas. Pripada svima koji dolaze s istom namjerom – da odaju počast, da ne zaborave i da čuvaju uspomenu na one koji su za svoje ideale dali najviše.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora