Lika nije ničija stranačka pozornica

Podržavam Ličane koji traže čistu zemlju, sigurnu vodu i odgovornost za ono što se dogodilo u Gospiću. Upravo zato smeta mi svaki pokušaj da se njihova borba pretvori u političku pozornicu, a hrvatske branitelje ponovno izvlači iz ladice kada nekome trebaju kao potvrda vlastite ispravnosti.

Danas, 5. rujna 2026., tisuće ljudi hodale su s Trga kralja Tomislava prema Trgu bana Josipa Jelačića pod porukom „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“. Na glavnom zagrebačkom trgu vijorile su se hrvatske zastave, stigli su Ličani, ljudi iz drugih krajeva Hrvatske, branitelji, sindikalisti, aktivisti i političari različitih opcija. Organizatori su političarima uskratili pozornicu. To je, po meni, bila jedna od boljih odluka cijelog prosvjeda.

Jer ovo bi prije svega trebalo biti pitanje Gospića, Like i ljudi koji ondje žive.

I u tome želim biti potpuno jasan, podržavam njihov zahtjev da se ilegalno odloženi otpad ukloni, da se utvrdi tko je odgovoran, da građani dobiju sve rezultate analiza i da se više nikada ne dopusti da se desetci tisuća tona otpada zakopavaju dok ljudi u okolnim kućama pokušavaju doznati što im se nalazi pod nogama.

Za takav zahtjev ne treba ni lijeva ni desna stranačka iskaznica.

Ovdje postoji stvaran problem, a ne izmišljena politička tema

Problem PPK-a Velebit u Gospiću nije nastao prošli tjedan. Prema dosad objavljenim podacima, nezakonito dopremanje i odlaganje otpada trajalo je godinama, a USKOK je javnost o slučaju obavijestio u veljači 2025. Naknadna vještačenja dodatno su povećala zabrinutost jer su utvrđena onečišćenja tla, a u podzemnim vodama na području lokacije pronađeni su PFAS spojevi. Istodobno, treba navesti i drugu činjenicu, državne institucije i HZJZ tvrde da dosadašnja ispitivanja vode iz javnog vodoopskrbnog sustava pokazuju da je ona zdravstveno ispravna.

Fond za zaštitu okoliša danas za lokaciju bivšeg PPK-a Velebit navodi gotovo 35.000 tona zakopanog otpada, uz dodatne količine otpada na površini, u vrećama i objektima. Sanacija je podijeljena u faze.

Prema tome, nema potrebe stvarati dodatnu paniku. Činjenice su same po sebi dovoljno ozbiljne.

Ali isto tako nije točno reći da država do danas nije napravila baš ništa. Postupci sanacije pokrenuti su, prvi postupak javne nabave nije dobio nijednu ponudu, nakon čega je ponovljen, a procijenjena vrijednost prve faze zbog tehničkih zahtjeva povećana je na 4,72 milijuna eura bez PDV-a. Krajem kolovoza pristigle su ponude i za privremeno prekrivanje zakopanog otpada. Premijer Andrej Plenković 2. rujna bio je u Gospiću i najavio potpisivanje ugovora za pojedine zahvate u roku od najviše deset dana.

Može se, međutim, potpuno legitimno pitati zašto je trebalo toliko vremena, jesu li građani pravodobno dobivali sve informacije i bi li se cijeli postupak danas odvijao istim tempom da stanovnici Gospića mjesecima nisu pritiskali institucije.

To su pitanja na koja politika mora odgovoriti.

Jedno je podržati građane, drugo je stati ispred njih

Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ uoči današnjeg prosvjeda postavila je vrlo konkretne zahtjeve, cjelovit plan sanacije s rokovima u roku od 20 dana, uklanjanje 33.000 tona zakopanog otpada u roku od tri mjeseca, uvrštavanje Rakitovca u Plan gospodarenja otpadom i dugoročni neovisni monitoring. Na državnoj razini traže i uvrštavanje poznatih „crnih točaka“ u Plan gospodarenja otpadom te privremenu zabranu uvoza otpada.

O tim zahtjevima treba razgovarati ozbiljno. Neki možda jesu provedivi u rokovima koje traže, neki možda nisu. To treba objasniti struka, a ne stranački PR.

Tu dolazimo do dijela priče koji mi smeta.

Možemo! je još 21. kolovoza službeno pozvao građane na prosvjed, a Sandra Benčić pritom je cijelu temu vezala uz svoju političku kritiku HDZ-a. Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić 30. kolovoza također je pozvao građane, uključujući birače desnice, da dođu na prosvjed. Nikola Grmoja je dan prije okupljanja pozvao članove i simpatizere Mosta i naglasio ulogu svojega stranačkog kolege Zvonimira Troskota.

Dakle, činjenica jest da su se političke stranke aktivno uključile u mobilizaciju za prosvjed.

Ali isto je tako činjenica da to nisu učinile samo lijeve stranke. Most je bio vrlo aktivan, Miro Bulj podržao je odlazak na prosvjed, a Grmoja je otvoreno naglašavao dolazak branitelja, HOS-ovaca, katoličkih inicijativa i navijača.

Meni je problem nešto drugo.

Kada građanski problem postane dovoljno velik da napuni glavni zagrebački trg, političari svih boja vrlo brzo prepoznaju kameru.

A tada građani moraju paziti da ne izgube vlastiti mikrofon.

Branitelji nisu potvrda koju političar izvadi kada mu zatreba

Posebno mi smeta način na koji se u ovakvim situacijama ponovno zazivaju hrvatski branitelji.

Građanska inicijativa objavila je snimku gospićkih branitelja koji su sami odlučili podržati prosvjed. Oni na to, kao građani i ljudi koji ondje žive, imaju potpuno pravo. Neki su prije 35 godina branili upravo taj grad i nitko im danas neće određivati smiju li izaći na ulicu zbog pitanja okoliša u kojem žive njihove obitelji.

Ali nešto drugo je kada branitelje počnu nabrajati političari kako bi dokazali da je njihov politički stav „ispravan“.

Grmoja je upravo dolazak branitelja, HOS-ovaca i drugih skupina koristio kao argument da prosvjed nije ljevičarski. Istodobno se u jednom medijskom tekstu neposredno prije prosvjeda čak postavljalo pitanje zašto „branitelji šute“.

Tu imam ozbiljan problem.

Zašto bi hrvatski branitelji morali svakome polagati račun jesu li došli na neki prosvjed?

Branitelj može doći. Može ostati kod kuće. Može podržavati inicijativu, a ne podržavati političare koji su se uz nju priključili. Može misliti potpuno drukčije od drugog branitelja.

Hrvatski branitelji nisu politički blok koji netko može pozvati na teren kada mu treba dodatna težina poruke.

Previše smo se puta nagledali situacija u kojima se branitelje spominje onda kada se od njih očekuje potpora, fotografija, priopćenje ili dolazak pred kamere. A kada nema prosvjeda, izbora, prijepora ili političke krize, mnogo je manje zanimanja za njihove svakodnevne probleme, udovice, obitelji poginulih, nestale, bolesne i ljude koji godinama pokušavaju riješiti pitanja koja nemaju naslovnicu ni televizijski prijenos.

Zato bih branitelje iz stranačkih kalkulacija potpuno izostavio.

Oni su svoje pravo na mišljenje odavno zaslužili.

Nije pošteno ni izbrisati ono što je oporba stvarno radila

S druge strane, kritika političkog prisvajanja prosvjeda ne smije prijeći u prepravljanje činjenica.

Neki oporbeni političari bavili su se slučajem Gospića i prije današnjeg skupa. Zvonimir Troskot javno je otvarao pitanje otpada i prije prosvjeda. Saborski Odbor za zaštitu okoliša pokušao je održati sjednicu u Gospiću, a nakon sukoba oko načina sudjelovanja građanskih inicijativa ona je prekinuta. Predsjednik Republike sazvao je i izvanrednu sjednicu Sabora posvećenu problemu.

Zato ne bih napisao da su svi koji su danas došli učinili to isključivo zbog političkih bodova. Ne znam njihove motive, a bez dokaza ih nitko ozbiljan ne može znati.

Ali mogu postaviti pitanje.

Hoće li jednako glasno govoriti o sanaciji za šest mjeseci, kada više ne bude punog Trga bana Jelačića?

Hoće li pratiti svaki ugovor, svaki rok i svaku analizu?

Hoće li se jednako zainteresirati za Liku kada ondje više ne budu televizijske kamere?

Odgovor na to pitanje pokazat će više od bilo kojeg današnjeg govora ili fotografije.

Lika treba bagere i rokove, a ne stranačke zastave

Današnji organizatori napravili su nešto što smatram ispravnim, političare nisu pustili za govornicu. Govorili su ljudi iz inicijative i građani. Vjekoslav Bušić tražio je političku odgovornost, funkcioniranje institucija i sanaciju, a organizatori su ponovili da je prosvjed njihov, a ne stranački.

Tako bi trebalo i ostati.

Ne treba Lici potvrda ni SDP-a, ni Možemo!, ni Mosta, ni HDZ-a da ima pravo tražiti čistu zemlju.

Ne treba hrvatskom branitelju političar objasniti kada treba izaći na ulicu.

I ne treba stanovniku Gospića nikakav ideološki certifikat da bi pitao što je zakopano pokraj njegove kuće.

Političke stranke imaju pravo biti ondje. Njihovi članovi također su građani. Imaju pravo podržavati zahtjeve i kritizirati vlast.

Ali ako dođu pomoći, neka stanu iza ljudi koji su cijelu priču pokrenuli.

Jer ovdje bi mjera uspjeha trebala biti vrlo jednostavna, je li otpad uklonjen, je li tlo sanirano, jesu li voda i okoliš dugoročno nadzirani i je li utvrđeno tko je zakazao.

Ako se za nekoliko mjeseci budu ispunjavali ti rokovi, onda je današnji hod imao smisla.

Ako umjesto toga od cijele priče ostane samo hrpa fotografija političara koji su 5. rujna 2026. nakratko „hodali za Liku“, tada će Ličani ponovno ostati ondje gdje su bili i prije svih kamera, sami sa svojim problemom.