Milanović, Plenković i francuska veza: Tko zapravo usmjerava hrvatsku vanjsku politiku?

Milanović, Plenković i francuski nadzor nad hrvatskom vanjskom politikom

Ustavna kriza i pukotina u hrvatskoj vanjskoj politici

Tekući sukob, ni prvi ni zadnji, između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića samo je dodatno raspirio ustavnu krizu koja traje već godinama, ali je usput razotkrio ozbiljnu pukotinu u hrvatskoj vanjskoj politici. Nije u pitanju hoće li se u bilo kakvom obliku, u vojnoj paradi u povodu francuskog nacionalnog dana, pada Bastilje 14. srpnja, pojaviti pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske, nego je mnogo važnije pitanje koliku težinu imaju francusko-hrvatski odnosi u pozicioniranju hrvatske vanjske politike u postojećim gibanjima unutar Europske unije, ali i u globalnoj ravnoteži vodećih svjetskih sila na euroatlantskom prostoru.

Francuska politika i hrvatsko državno pitanje

Gledajući iz bliže povijesne perspektive, službena Francuska nikad nije bila sklona težnjama hrvatskoga naroda da stvori vlastitu državu i uvijek se u svojoj europolitici oslanjala na Srbiju kao najvažnijeg partnera na Balkanu. To je najviše došlo do izražaja prilikom raspada komunističke Jugoslavije, kad su Francuzi zajedno s Englezima, odnosno Ujedinjenim Kraljevstvom, zdušno diplomatski i, kroz Ujedinjene narode, logistički podupirali velikosrpske težnje za stvaranje Velike Srbije.

Išlo se tako daleko da je čak francuski predsjednik socijalist François Mitterrand demonstrativno sletio u opsjednuto Sarajevo kako bi spriječio Amerikance da bombardiranjem četničkih položaja oko grada prekinu dugogodišnju opsadu i prisile Slobodana Miloševića na pregovore. U to doba savjetnik predsjednika Tuđmana bio je francuski agent, ali i suradnik Udbe Hrvoje Šarinić, kojega je Franjo Tuđman od samog početka stvaranja države prihvatio kako bi mu osigurao susret s francuskim predsjednikom Mitterrandom, do kojeg nikad nije došlo jednostavno zato što je Francuska zdušno podržavala Miloševićev velikosrpski projekt. Tek pred smrt Franjo Tuđman je otkrio da je postojala „pariška veza“, u koju su, uz Hrvoja Šarinića, bili uključeni bivši ministar Branko Salaj i novinar „Vjesnika“ Mirko Galić.

Francuska veza u Zagrebu

Francuska politika na ovom prostoru slijedi uhodanu politiku strateškog partnerstva sa Srbijom, što je Emmanuel Macron potvrdio prilikom posjeta Beogradu. Međutim, u novim okolnostima francuska politika nije zapostavila Hrvatsku, u kojoj je stvorena „francuska veza“ s nekoliko vodećih političara. Na čelu su članovi moćne francuske lože premijer Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, zatim ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek te dva francuska državljanina, donedavni šef SOA-e Danijel Markić i predstojnik premijerova ureda Zvonimir Frka Petešić.

Najvažniji učinak nametnutog strateškog partnerstva Hrvatske s Francuskom predstavljala je hrvatska kupnja francuskog borbenog zrakoplova „Rafale“, jer bez toga ne bi ni bilo Macronova posjeta Zagrebu. Ono što je izostalo u ovom posjetu Emmanuela Macrona Hrvatskoj jest barem na neki način izraženo žaljenje za politiku njegovih prethodnika, posebice Françoisa Mitterranda, prema hrvatskim težnjama prilikom raspada komunističke Jugoslavije.

Hrvatska, Srbija i francuski pritisak

Francuska je politika, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, u odlučnoj fazi raspada bivše komunističke federacije, kad se hrvatski narod borio za vlastitu demokratsku državu, čvrsto stajala iza agresorske politike Slobodana Miloševića i stvaranja Velike Srbije. Hrvatska je tada imala strateškog partnera u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su podržale vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“, što je dovelo do završetka rata na području bivše Jugoslavije, kojeg su Amerikanci zaključili bombardiranjem Srbije zbog velikosrpske politike na Kosovu.

Konačni poraz velikosrpske politike Slobodana Miloševića predstavljao je ujedno i poraz francuske, i britanske, politike na Balkanu. Međutim, tu je politiku Pariz nastavio drugim sredstvima, a postojeća „francuska veza“ u Zagrebu je prihvaća, dovodeći Hrvatsku u podređeni položaj prema još uvijek agresorskoj Srbiji. To je jasno stavio do znanja francuski ministar za europske poslove Benjamin Haddad, koji je prilikom posjeta Zagrebu, u susretu s Andrejem Plenkovićem, dao do znanja da Pariz smatra Hrvatsku svojim strateškim partnerom u politici prema Srbiji i njezinu ulasku u Europsku uniju.

Drugim riječima, to znači da će Hrvatska morati odustati od svih zahtjeva koji postoje kao posljedica Srpsko-hrvatskog rata, kako je Domovinski rat ocijenio Međunarodni sud pravde prilikom hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Uostalom, to je već demonstrirao Andrej Plenković 2020. godine, kad je u najavljenom službenom posjetu Beogradu, koji je otkazan zbog pandemije, iz razgovora sa srbijanskim predsjednikom izostavio bolno pitanje nestalih 1.700 branitelja i civila.

Naravno, Hrvatska bi se u tom okviru trebala odreći i svih ostalih zahtjeva koji postoje prema Srbiji kao posljedica velikosrpske agresije, dakle plaćanja ratne odštete, povrata opljačkane imovine, pitanja granice, obeštećenja ratnih zarobljenika, povrata arhivske građe itd. Preko svega toga bi, po francuskoj želji i pritiskom, Hrvatska trebala popustiti Parizu, koji bi na taj način Srbiju, kao gubitnika u ratu, pretvorio u pobjednika u miru.

Milanović, Plenković i zanemareni američki faktor

To je politika koju, na čelu s Plenkovićem, provodi izdajnička „francuska veza“ u Zagrebu. Nažalost, jedini koji se, a to je pokazao i u ovom slučaju protivljenja sudjelovanju hrvatske postrojbe na svečanom mimohodu u Parizu 14. srpnja, toj politici suprotstavio jest predsjednik Republike Zoran Milanović. On, međutim, ne ukazuje na jedinog strateškog partnera kojega hrvatska država ima u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je opterećen svojom proruskom orijentacijom, tako da nema nikakav kontakt s američkom politikom na ovom prostoru.

Zato nije nimalo čudno što je s ovakvim Andrejem Plenkovićem i Zoranom Milanovićem u Hrvatskoj, s hrvatske strane, prošla nezapaženo 250. obljetnica ustanovljenja Sjedinjenih Američkih Država, koju je u ono doba, među prvima, priznala Dubrovačka Republika. Zato je američka veleposlanica u Hrvatskoj Nicole McGraw tu obljetnicu obilježila u Dubrovniku, a ne u Zagrebu.

PIŠE: VJEKOSLAV KRSNIK