Mladen Pavković: Kada će ubojice hrvatske djece sjesti na optuženičku klupu?
Zadnjih godina sve više čitamo o suđenjima za ratne zločine u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. No, to su sve selektirani slučajevi, poput, ovog hoćemo, ovog nećemo. Dok se javnosti serviraju politički podobni procesi, u sjeni ostaje najstrašnije pitanje hrvatskog pravosuđa:, a to je; kada će na optuženičku klupu napokon sjesti netko zbog zločina nad ubijenom djecom u Domovinskome ratu?
Brojka od 402 ubijene djevojčice i dječaka godinama se spominje u javnosti kao bolan podsjetnik na bezumnost agresije. Ipak, iza te žalosne statistike krije se još jedna, jednako poražavajuća činjenica, koja kaže da za ubojstvo ove djece do danas nitko nije pravomoćno osuđen, a cjelovit i službeno verificiran državni registar žrtava još uvijek čeka na objavu. Ratni zločini pravno ne zastarijevaju, ali biološki sat neumoljivo kuca. Vrijeme prolazi, svjedoci umiru, a krivci ostaju izvan dosega pravde.
Kada se u javnom i političkom prostoru govori o djeci ubijenoj u ratu, političari i politikanti najčešće spominju samo jedno ime – Aleksandru Zec. O toj se tragediji neprestano govori, drže se govori na obljetnicama i imenuju se ulice, dok se o ostaloj djeci poginuloj u ratu šuti, kao da je u Hrvatskoj samo jedna obitelj ostala bez svog djeteta. Ova očita politizacija stvorila je dvostruke kriterije u kojima se žrtve dijele na medijski atraktivne i one potpuno zaboravljene.
Ubojstvo Aleksandre Zec u Zagrebu dobilo je golem prostor, jer su ga počinili pripadnici hrvatskih postrojbi, što lijevo-liberalnim medijima, nevladinim udrugama i dijelu političara već desetljećima služi kao idealno oružje za unutarnjopolitičke obračune. S druge strane, preostalo 401 dijete, koje je ubijeno od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi, tretirano je kao "opća ratna šteta". Dok javnost zna sve o zagrebačkoj tragediji, imena četverogodišnje Martine Štefančić ubijene u Borovu Selu, poklane djece obitelji Čengić u Erveniku ili 28 slavonskobrodske djece za politiku i medije ne znače ništa, jer njihova smrt ne donosi unutarnje političke bodove.
Slavonski Brod: Grad u kojem je ubijena cijela jedna učionica
Nigdje bol stradanja djece nije toliko izražena kao u Slavonskom Brodu. Tijekom 1992. i 1993., ovaj je grad bio izložen svakodnevnom, neselektivnom granatiranju i zračnim napadima s teritorija Bosne i Hercegovine. U tom paklu ugašeno je čak 28 dječjih života – praktički cijeli jedan razred. Najcrnji dan u povijesti grada bio je 3. svibnja 1992. Srpski zrakoplovi izbacili su razorne aviobombe, takozvane "krmače", na civilne četvrti. Jedna takva bomba pogodila je kuću u uličici iza gradske bolnice. Na licu mjesta poginulo je petero djece iz obitelji Marinković i Mitrović, dok je šesto dijete podleglo ozljedama u bolnici. Imali su između nepune dvije i jedanaest godina. Za ovaj, kao i za sve ostale napade na slavonskobrodsku djecu, izvršitelji i njihovi zapovjednici nikada nisu izvedeni pred lice pravde.
Pitanje koje se nameće samo od sebe jest, kako je moguće da za smrt 402 djece nema krivaca s imenom i prezimenom? Pravni stručnjaci i povjesničari ukazuju na tri ključna problema. Prvi je nedostupnost počinitelja. Glavni osumnjičenici, od zapovjednika kontrole leta i generala bivše JNA do izravnih izvršitelja, odmah nakon rata izbjegli su u Srbiju ili dijelove Bosne i Hercegovine. Budući da te države odbijaju izručiti svoje državljane Hrvatskoj, procesuiranje u odsutnosti pokazalo se neučinkovitim i rijetkim.
Drugi problem leži u kvalifikaciji zločina kroz takozvanu "kolateralnu žrtvu". Međunarodni sud u Haagu, ali i domaći sudovi, stradavanje civila u granatiranjima gradova poput Vukovara, Zadra, Osijeka i Slavonskog Broda pretežno su tretirali kroz opće optužnice za neselektivne napade. Rijetko su se podizale pojedinačne optužnice koje bi specifično tretirale ubojstvo djece kao ratni zločin, čime je njihova žrtva pravno marginalizirana.
Treći, možda i najbolniji razlog, jesu administrativni nemar i dugogodišnji nedostatak službenog registra. Državne institucije, udruge i medicinske ustanove desetljećima su vodile fragmentirane i neusklađene podatke. Zbog nedostatka političke volje i administrativne tromosti, službeni popis s potpunom verifikacijom svake pojedinačne žrtve još uvijek nije službeno izdan od strane države. Brojka od 402 djeteta prvenstveno je rezultat dugogodišnjeg rada entuzijasta, povjesničara i udruga roditelja, a tek se posljednjih godina kroz znanstvene simpozije radi na konačnom "otvaranju imenika".
Buđenje iz zaborava i borba protiv selektivnog sjećanja
Ipak, nakon godina ignoriranja, napori obitelji žrtava i dijela povjesničara donose promjene u javnom prostoru. Sjećanje na ubijenu djecu polako dobiva zasluženo mjesto u kolektivnoj svijesti nacije. Hrvatski sabor proglasio je 3. svibnja službenim Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu, odabravši upravo datum obiteljske tragedije u Slavonskom Brodu. U tom je gradu podignut i spomenik "Prekinuto djetinjstvo" u obliku nedovršene puzzle (slagalice) koji trajno simbolizira nasilno prekinute mlade živote, dok Dubrovnik kroz godišnja priznanja "Imperial" također čuva uspomenu na djecu poginulu tijekom opsade juga Hrvatske.
Pravda koja kasni previše godina često se pretvara u nepravdu. Iako je za kažnjavanje odgovornih preostalo vrlo malo vremena, objava službenog, državnog registra s imenima i prezimenima svake ubijene djevojčice i dječaka najmanji je dug koji društvo duguje njihovim obiteljima. Bez službenog popisa i jasnog imenovanja zločina, prekinuta djetinjstva ostaju tek bolna fusnota povijesti, umjesto trajne opomene budućim generacijama.
Mladen Pavković
