Mladen Pavković: U ratu je sanitet spašavao živote pod granatama, a danas zdravstvo guše afere
Dok su liječnici, medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu radili u gotovo nemogućim uvjetima, današnji sustav muče korupcijske afere, liste čekanja i dugovi, a mnogi ratni medicinari još čekaju priznanje koje zaslužuju.
Danas se kod nas, u Hrvatskoj o zdravstvu govori više nego ikada, ali nažalost, isključivo manje-više u negativnom kontekstu. Sustav potresaju afere, a uhićenje bivšeg ministra zdravstva, navodno uhvaćenog u mreži korupcije, pokazalo nam je poraznu stvarnost. Naime, svjedoci smo da privatne ordinacije niču na svakom koraku, a da javno zdravstvo tone u dugovima i neučinkovitosti. Liste čekanja su i dalje nepregledne, a sustav se čini nepovratno slomljenim.
Posebno bolna točka su hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji. Iako formalno imaju pravo na sistematske preglede, ti su pregledi u praksi često površni i nedovoljno opsežni za populaciju koja nosi teške fizičke i psihičke posljedice rata. Sustav koji su stvarali danas ih stavlja na marginu.
Da bismo razumjeli dubinu današnjeg pada, moramo se prisjetiti kako je zdravstvo funkcioniralo u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Tada nismo imali moderne bolnice, visoku tehnologiju ni vrhunsku opremu kakva postoji danas. (Sjetimo se samo kako su izgledale vukovarska ratna bolnica, zatim ona u Pakracu i druge.). Pa ipak, sve je funkcioniralo. Unatoč stalnom granatiranju, nedostatku struje, vode i sanitetskog materijala, stopa preživljavanja ranjenika bila je na nevjerojatnoj, svjetskoj razini.
Ključna figura i stručnjak tog uspjeha bio je ratni ministar zdravstva, dr. Andrija Hebrang. On je sa svojim timom uspio stvoriti jedinstveni i savršeno koordinirani Glavni sanitetski stožer. Zahvaljujući njegovoj strategiji i neumornom radu ljudi na terenu, poput dr. Jurja Njavre i dr. Vesne Bosanac, vukovarska ratna bolnica postala je simbolom otpora i medicinske herojske borbe. Bez Hebrangova vodstva i vizije, povijest ratnih bolnica izgledala bi potpuno drukčije.
Nakon rata uslijedila je politička devastacija i pokušaj marginalizacije onih koji su dali najviše. Godine 2000., u jeku političkih čistki, dr. Vesnu Bosanac pokušalo se doslovno izbaciti iz bolnice na ulicu, a sama vukovarska bolnica bila je prepuštena propadanju. Tada su se građani morali samoorganizirati. Kroz niz humanitarnih koncerata, na moju inicijativu, pod nazivom "Od srca srcu za vukovarsku bolnicu", prikupljena su znatna sredstva kako bi se ta institucija spasila od potpunog kolapsa.
Najveća sramota današnjeg društva leži u činjenici da medicinski djelatnici iz Domovinskog rata, liječnici, tehničari, vozači hitne pomoći i medicinske sestre, nikada nisu dobili adekvatna priznanja, činove ni odličja.
Skandalozno je da medicinske sestre, koje su pod kišom granata previjale ranjenike na prvoj crti bojišnice, i danas nemaju priznat status branitelja. One su dijelile sudbinu ratnika u rovovima, ali su u miru izbrisane iz registra zaslužnih.
Ratno zdravstvo devedesetih dokaz je da sustav ne čine zgrade i skupi aparati, već ljudi, organizacija i zajednički cilj. Danas imamo opremu i novac, ali nemamo morala ni upravljačke sposobnosti. Vrijeme je da se država oduži ratnim medicinarima i da se u organizaciju zdravstva vrati onaj stupanj odgovornosti i domoljublja koji je dr. Hebrang pokazao kada je bilo najteže.
Mladen Pavković
Napomena uredništva: Stavovi, mišljenja i vrijednosni sudovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove uredništva Portala Hrvatskih Branitelja.
