Vatrogasci u Domovinskom ratu: Gasili su pod granatama, dopremali vodu i ginuli za Hrvatsku

Nakon velikog požara na Jadranu i iscrpljujućoj borbi hrvatskih vatrogasaca, ponovo se s divljem govori o ovim ljudima- herojima. Međutim, ovo je prigoda da se prisjetimo i njihove uloge  u obrani suvereniteta Republike Hrvatske,  iako su u ovom segmentu u prvom  planu, opravdano, vojne i policijske postrojbe. Ipak, povijest hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ostala bi nepotpuna bez svjedočanstva o nadljudskim naporima hrvatskih vatrogasaca. Profesionalne i dobrovoljne postrojbe disale su kao jedno, suočavajući se s katastrofama kakve dotadašnja vatrogasna praksa u Europi nije poznavala. Naime, dok je većina građana pod sirenama opće opasnosti tražila zaklon u skloništima, ova je služba bez oklijevanja izlazila na ulice pod kišom granata, plativši za to golemu cijenu u ljudskim žrtvama.

Ali o tome malo gdje i malo kada ćete danas  nešto pročitati.

Vatrogasne su intervencije u ratnim godinama prešle okvire uobičajenih požara stambenih objekata, jer je neprijateljsko topništvo namjerno ciljalo vitalne gospodarske subjekte i industrijska postrojenja. Najbolji primjer takve destrukcije bila je Rafinerija nafte INA Sisak, koja je mjesecima bila meta teških napada. Sisački vatrogasci, potpomognuti kolegama iz drugih gradova, tjednima su gasili zapaljene spremnike nafte i naftnih derivata. Jedan od svjedoka tih događaja, sisački vatrogasac, plastično je opisao taj pakao: „Gledate u plamen visok desecima metara, temperatura je tolika da vam se topi oprema na tijelu, a u tom trenutku počinje novi minobacački napad. Nemaš se kamo sakriti, iza tebe je cisterna, ispred tebe gori more nafte, a oko tebe padaju granate. Gasili smo i molili Boga da nas ne pogodi izravno.“ Time su spriječili ekološku katastrofu epskih razmjera koja je prijetila cijelom slivu rijeke Save. Slični dramatični scenariji odvijali su se i u Otočcu, gdje je uspješno obranjena tvornica kemijskih proizvoda „Cosmochemia“, te u povijesnim jezgrama Dubrovnika, Zadra, Šibenika i Vukovara, gdje se pod snajperskom vatrom spašavala stoljetna kulturna baština.

U gradovima u potpunom okruženju, gdje su elektroenergetski i vodovodni sustavi bili sustavno uništeni, vatrogasci su preuzeli ulogu logističke žile kucavice. U herojskom Vukovaru, vatrogasne cisterne nisu služile samo za gašenje, već za dopremu pitke vode opkoljenoj vukovarskoj bolnici, ranjenicima i civilima u podrumima. Izvlačenje vode izravno iz Dunava pod neprijateljskom paljbom bilo je ravno samoubojstvu, no vukovarski vatrogasci tu su zadaću obavljali sve do same okupacije grada. Preživjeli pripadnik vukovarskih vatrogasaca prisjeća se tih trenutaka: „Bolnica je vapila za vodom, djeca u podrumima su bila žedna. Znali smo da riskiramo život svakim odlaskom na Dunav. Vozili smo bez svjetala, po mraku, kroz porušene ulice, punili cisternu dok su granate fijukale iznad nas. Nismo razmišljali o strahu, samo o tome da ta voda mora stići do onih koji je čekaju.“

Hrvatsko je vatrogastvo u rat ušlo s opremom namijenjenom mirnodopskim uvjetima. Standardna navalna vozila i klasične odore nisu pružale nikakvu balističku zaštitu. Vatrogasci su na intervencije izlazili bez pancirki, a jedina zaštita glave bili su im obični plastični ili aluminijski šljemovi koji nisu mogli zaustaviti gelere granata. Uvjeti rada zahtijevali su stalnu improvizaciju. Zbog presječenih magistralnih vodovoda, voda se crpila iz rijeka, bunara ili prirodnih akumulacija pomoću prijenosnih motornih štrcaljki, pri čemu su se linije cijevi spajale u duljinama od nekoliko kilometara. Svjedoci iz tog vremena ističu kako su neprijateljske snage prepoznale važnost vatrogasaca te su ih namjerno ciljale kako bi onemogućile saniranje štete. Tijekom rata neprijatelj je uništio ili otuđio 228 vatrogasnih vozila, dok su 192 vatrogasna doma i 147 spremišta pretvoreni u ruševine.

Hrabrost i humanost vatrogasaca plaćene su najvišom cijenom. Tijekom Domovinskog rata stradalo je ukupno 298 vatrogasaca. Njih 22 poginulo je izravno na vatrogasnim intervencijama provodeći mjere zaštite i spašavanja, dok je 276 vatrogasaca izgubilo život u redovima Hrvatske vojske, MUP-a ili kao civilne žrtve rata. Golemoj brojci stradalih treba pribrojiti i 385 lakše ili teže ranjenih vatrogasaca. Hrvatski vatrogasci nisu samo gasili požare, oni su aktivno branili opstanak države, spašavali gospodarstvo i očuvali ljudskost u najmračnijim trenucima hrvatske povijesti. Njihova žrtva trajna je obveza našeg društvu da nikada ne zaboravi tko je čuvao leđa domovini kada je bilo najteže.

Mladen Pavković