14. lipnja 1993. – U napadu na Biograd ubijeno petero mladih

Prije točno 32 godine, 14. lipnja 1993., ničim izazvani, pobunjeni srpski agresori napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem, tzv. „zvončićima“. Ove razorne naprave padale su po civilnim ciljevima, a jedna od njih pogodila je plažu Soline. U samo nekoliko trenutaka, ugašeni su mladi životi Lidije Vrankulj, Danijele Vidaković, Marijana Pulića, Joze Tomića i Karla Paića. Još sedmero mladih bilo je teško ranjeno.

Brutalan napad na civile nikada nije dobio svoj sudski epilog. Ostao je nekažnjen – ali još važnije, ostao je premalo ispričan.

U nastavku prenosimo dijelove potresnog svjedočanstva Damira Vrankulja, brata poginule Lidije Vrankulj, objavljenog u knjizi Krhotine djetinjstva, u poglavlju nazvanom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“:

"Bio sam maloljetni dragovoljac Domovinskog rata, danas sam otac trinaestogodišnjeg Dominika i suprug mojoj Nedi. Odrastao sam u Polači s roditeljima, dvojicom braće i sestrom Lidijom. Nakon rata, vratili smo se kući – ali nismo zatekli ništa. Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva. I što je najgore – nemam svoju sestru.

Lidija je ubijena 'zvončićima' dok se smijala na plaži sa svojom prijateljicom, na lijep, sunčan dan. Ubijena je ni kriva ni dužna. Ubijena je djevojka u najboljim godinama, vedra, marljiva, uvijek spremna pomoći. Bila je naše sve – i naš anđeo.

Nikad neću zaboraviti taj dan. Bio sam u Vodicama, pripadnik 'Pauka'. Cijeli dan imao sam osjećaj da će se nešto dogoditi. Kad su me pozvali i rekli da je Lidija ranjena, znao sam – nešto u meni je već znalo istinu.

Muk u našoj kući bio je nepodnošljiv. Mama i tata upravo su se vratili iz Zadra, s patologije. Od tada, pa do danas – više se u našoj kući nije pjevalo. Došli su rođendani, krštenja, vjenčanja... ali nikada radost. Na majčinu licu samo tuga. Cijeli život.

Pokušavali smo je nagovoriti da ode u Biograd, ali nije htjela. Njezin svijet su kuća, groblje, crkva i rijetke šetnje do polja. Život joj je stao s Lidijom.

Nikada neću razumjeti kako je moguće da nitko ne dolazi na njezin grob. Nitko nas ne pita kako smo, nitko se ne sjeća. Osim nas. Lidijino ime upisano je samo na spomeniku u Biogradu, dok u Polači – ništa. Pitam se često: je li za ovo živote trebalo položiti?

Ipak, učio sam sina da bude ponosan. Da zna tko mu je otac, tko mu je teta, što smo branili. Da zna voljeti ovu zemlju. Unatoč svemu, opet bih uzeo pušku, opet bih branio svoje. Tko voli Boga, dom i obitelj – ne može stajati po strani.

Najveću utjehu nalazim u svojoj obitelji. I dalje živimo svi zajedno. Moja žena kaže da ne bi mijenjala ni jedan dan. A moja braća, iako daleko, svake godine šalju cvijeće i mise. Lidija će živjeti dokle god mi živimo. U našim srcima i srcima naše djece.

Naš lijepi anđeo – čuvar s neba."