18. listopada 1991. Zločini srpske vojske (Lovas) – četnici natjerali 51 Hrvata u minsko polje (VIDEO)

Nakon Tovarnika, i Hrvati Lovasa morali su nositi bijele trake na rukama prema zapovijedi srbijanskih nacifašista. Zbog toga je prije dvije godine Hrvatski sabor predložio da se u Hrvatskoj obilježava “Dan bijelih traka”, što Sabor još nije stavio na dnevni red. 

Na današnji dan 1991. okupiran je Lovas, mjesto pored Iloka. Potresno svjedočanstvo majke dvojice ubijenih sinova toliko je šokantno da čovjek ne može vjerovati da se ljudi, u ovom slučaju četnici iz Srbije i Lovasa, mogu pretvoriti u – zvijeri.

Domaći Srbi iz Lovasa i okolice bili su kolovođe četnicima iz Srbije, osobito zlikovcima Odreda “Dušan Silni”. Stanovništvo je bilo mučeno na najgore moguće načine. Tukli su ih čime su god stigli, stavljali im sol na rane, bušili im noge bušilicama, šišali ih bajunetama, vadili im zube, a tortura nisu bile pošteđene ni žene. 

“Kad sam čula da su mi sinovi ubijeni, došlo mi je da se nožem probodem”, kaže  Ruža Pavlić , Hrvatica iz Lovasa koju su četnici mučili i ubili djecu 1991. godine,  o čemu ona svjedoči u knjizi “Krvava istina – Novome životu ususret”. ”  skupine autora koji su prikupili svjedočanstva preživjelih Lovaščana i objavili ih zajedno s popisom svih poginulih i nestalih stanovnika ovoga sela u Zapadnom Srijemu na granici sa Srbijom, piše Slobodna Dalmacija.

Majci sinove nitko se ne može vratiti, a da stvar bude još gora, za taj zločin još nitko nije odgovarao ni danas, 27 godina poslije stravičnih ubojstava. Autori knjige  Stjepan Pančić, Željko Cirba, Stjepan Milas, Tanja Cirba  (načelnica Općine),  Antun Ivanković  i  Ivan Mujić  u nakladi Općine Lovas stoji istina o stradanju Lovasa u Domovinskom ratu 1991. prikazati diljem Hrvatske pa i šire, pa je tako knjiga dosad predstavljena. u Lovasu, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vukovaru i Sarajevu, ne bi li jauke žrtava prepoznale nadležne službe i kaznile krivce za stravični zločin počinjen nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se igrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskog rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju grada Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas. Napad na Lovas bio je dio akcije kojom se “čistio” put za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale četničke postrojbe “Dušan Silni”, “Beli orlovi” i tzv. JNA. Zapalili su i crkvu u Lovasu, a onda natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke kako bi bile obilježeni, a na hrvatskim su kućama morale stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću, u Domovinskom ratu smrtno je stradalo 89 mještana općine Lovas, a jedna osoba se vodila nestalom. Ni za te zločine nitko nije odgovarao. 

Kakvi su to ljudi?!

Jedina krivica svih nevinih žrtava bila je to što su Hrvati. Njih 68, okrutno je pobijeno i bačeno u masovnu grobnicu, drugu najveću poslije Ovčare, a tek su 1998. godine na kraju tzv. mirne reintegracije Podunavlja, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i pokopani na groblju u Lovasu. Dan kad se to dogodilo, pamti se kao dan kad je i nebo plakalo od tuge.

Ruža Pavlić  jako se dobro sjeća tih dana iz jeseni 1991. godine kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku dostigla vrhunac:

“Kada je Lovas okupiran 1991., moj stariji sin  Željko  imao je 29, a mlađi  Darko  25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikoga iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bile u inozemstvu, ali su se vratile. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su mu svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim, i on se vratio kući.”

Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila “obilježena”. Muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga “ustašom” jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) iu Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin  Mirko Rudić  (bio je vozač  Ljubana Devetaka ) došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od  Save Klisurića , koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogao dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed  Ivica Đaković  rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena.

U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratio muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti. Kasnije sam saznao da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić  i  Ljuban Devetak  krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.

“U Lovas smo se vratili 1998. Živjeli smo u sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovačkom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi. Obojica su pokopani 21. ožujka 1998. na lovačkom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.
Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela  Mirka Rudića  koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikane i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe”, zaključuje svoju ispovijest ove tužne majke lovaške.

Uz gubitak sinova, iu njenom primjeru, kao iu većini drugih, dodatno boli saznanje da su zločinci tu, među nama, mirno žive i nitko ih, usput živim svjedocima zločina, ne poziva na odgovornost. Kao što silovane žene susreću svoje silovatelje, tako i ova majka susreće krivca za smrt svojih sinova.

Krvava berba

Bolno je svjedočanstvo i  Ivana Mujića  koji ni do danas nije zaboravio stravične torture kojima je bio izložen. O paketu koji je prošao, svjedoči iu dokumentarnom filmu “Krvava berba grožđa” koji je prošle godine snimljen na inicijativu predsjednika Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika  Antuna Ivankovića , koji je i sam bio aktivni sudionik Domovinskog rata, a posljednjih se godina posvetio prikupljanju svjedočanstava o stradanju Slavonije i Srijema u Domovinskom ratu, pa je najviše njegovom zaslugom, snimljeno više dokumentarnih filmova koje bi trebalo vidjeti svi kojima je Hrvatska na srcu.

– Rekli smo nam da idemo brati grožđe, a zapravo su nas natjerali da se uhvatimo za ruke i uđemo u minsko polje koje su postavili. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs. Svi lijevo od mene su poginuli, a ja i oni s moje desne strane smo ranjeni – rekao je Mujić, koji pamti brutalne torture kojima je bio izložen.

– Bilo je to 18. listopada 1991. Skupina u kojoj je bio 51 lovački Hrvat prisilno je, a nakon cjelodnevnog mučenja i zlostavljanja koje su nad njima provodili pripadnici Jugoslavenske vojske i četnika, odvedena na “čišćenje” minskog polja u selu. Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani  Milan Rendulić  i  veliki Ilija Kresojević , broj pripadnika paravojne jedinice “Dušan Silni” i vod rezervista Jugoslavenske vojske. Na putu do minskog polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je  Boško Bođanac , koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su uznicima napravili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama “kose” djeteline dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je  Ivan Kraljević  i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red.

U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ih stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakvog vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. “Košnja” djeteline nogu aktivirala je mine i izazvala niz eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno – pišu svjedoci.

Monstrumi gori od nacista predstavljali su se od 1945. do 1991. kao antifašisti – bijele trake Hrvate

“Uskoro ćemo predložiti da Hrvatski sabor proglasi 22. rujan za Dan bijelih traka, u znak sjećanja na ubijene u Tovarniku i Lovasu 1991., tijekom agresije na našu državu.

Bijele trake su stavljali Hrvatima pripadnici Titove JNA i njihovi prateći četnički odredi koji su u to vrijeme itekako nosili simbole petorka, zastave Jugoslavije, pozivali na Titovu Jugoslaviju, na antifašističku borbu i partizanski pokret.

JNA je 1991. godine bila najjasniji preostali znak onoga što nam se od 1945. nametalo kao antifašizam, a bio je teror, progon, zabrane, Goli otok, zatvori, nesloboda, šutnja, krivnja….

Mnogi bi htjeli da se to zaboravi, te ponovno invertira povijest i da se  lažni antifašizam , a to je u Jugoslaviji bio konglomerat komunizma, velikosrpstva i antihrvatsva,  i danas se nameće kao osnovna moralna referenca hrvatskom narodu.  O tome je sve rekao Europski parlament prije koji dan, kada je osudio tzv. antifašističke komunističke pokrete  u Istočnoj komunističkoj Europi iz 1945. godine  kao totalitarističke i jednake nacizmu.

To je Titova JNA pokazala na djelu u Lovasu i diljem Hrvatske kada je po etničkom ključu ubijala Hrvate u Vukovaru, Lovasu, Tovarniku, Baćinu, Škabrnji i drugdje.

Simbolika bijelih traka dolazi od 22. rujna 1991., kada je velikosrpski agresor nakon okupacije Tovarnika i Lovasa naredio nesrpskom stanovništvu da svoje kuće obilježi bijelim plahtama, i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko ruke.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, progon, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini – navodi Antun Ivanković, pokretač inicijative.