27. lipnja 1358. uspostavljena Dubrovačka Republika: Do 1806. odolijevala pretenzijama

 Dana 27. lipnja 1358. Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom Dubrovačkoj Republici potvrđuje sve atribute državnosti. Venecija je Zadarskim mirom izgubila otoke i gradove od Kvarnera do Drača, a Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Višegradskim ugovorom regulirani su odnosi između Dubrovačke Republike i kralja koji je primao godišnji danak od 500 dukata, a zauzvrat se nije miješao u unutarnje poslove Republike.

Tako je raniji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Općina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICU RAGUSINA (Republika Dubrovačka).

Iznimno važan događaj za grad Dubrovnika zbio se potkraj X. st., kada je papa Grgur V. uzdigao Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskoga sjedišta, s Kotorskom, Barskom i Ulcinjskom biskupijom kao sufraganskima, a papa Benedikt VIII. potvrdio je 1022. jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.

U XI. i XII. sv. Dubrovnik je u najduljim intervalima priznavao bizantsko (1018–69; 1167–71; 1192–1205), u kraćim rasponima mletačko (1000–18; 1171–72) i normansko (1081–85; 1172–92) vrhovništvo, au nekoliko navrata. bio je i formalno samostalan, nakon 1069., kada je bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga doba izvori potvrđuju hrvatsku etničku pripadnost Dubrovčana.

Dubrovačka Republika bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im ustupke, ali je lukavom diplomacijom primijenjen velikim silama uspio ostati slobodan do ranog 18. stoljeća. Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u zaleđu i izvozio ih na Zapad. Luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po gradovima i mjestima bližeg i daljeg zaleđa.

Razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do 31. siječnja 1808., kad su Napoleonove okupacijske snage službeno ukidaju.

Nadaleko poznata dubrovačka diplomacija, uvijek pod pritiskom i prijetnjama velikih okolnih sila kao što su Otomansko Carstvo, Venecija, pa prije toga Bizanta, Bugarske, Saracena i drugih, uspjela je nevjerojatnim umijećem postati uzorom diplomatskog djelovanja na Mediteranu i Europi. Kao takva ta diplomacija može postati primjer i uzor današnjoj hrvatskoj diplomaciji koja se još uvijek ne snalazi dobro na svjetskoj karti sudaranja velikih sila na ovim prostorima. Hrvati mogu i moraju mnogo toga naučiti i baštiniti iz svoje prebogate povijesti.