RATNI REPORTERI SU RATNI HEROJI: Do 17. listopada 1991. ubijeno ih je 14… Znate li koliki je ukupan broj? - TUŽNO SJEĆANJE

" Ratni reporteri svih hrvatskih medija zaslužili su više od oproštajnog govora na pogrebu, bar u svojim matičnim kućama. Gledajući posljednjih tjedana na TV ekranima HTV-a dokumentarne zapise iz tih ranih devedesetih ne vidjeh da se netko sjetio javnosti predstaviti te zaista ratne heroje od kojih mnogi i dandanas, a posebno noću, proživljavaju svaku sekundu, svaki frem svojih zapisa”, piše Žarko Plevnik.

Žarko Plevnik, novinar i član upravnog odbora Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a uz pozivnicu za obilježavanje 25-te godišnjice ratnog izvještavanja i 10-te godišnjice djelovanja Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a poslao je i vrlo zanimljiv članak o žrtvi koju su ratni izvjestitelji podnijeli tijekom Domovinskog rata: “Prije deset godina, na petnaestu obljetnicu stradanja grada heroja Vukovara, okupilo se dvjestotinjak ratnih reportera, tehničara i ostalih članova radijskih i televizijskih ekipa Hrvatske radiotelevizije. Tom su prigodom osnovali udrugu pod nazivom Zbor ratnih izvjestitelja HRT-a. Želja je želio pokušati animirati javnost o doprinosu novinara u Domovinskom ratu kada su tijekom agresije na Hrvatsku profesionalno radili svoj posao. Boreći se za istinu, s mikrofonima su i kamerama u rukama poginuli HRT-ovi zaposlenici Žarko Kaić, Gordan Lederer, Đuro Podboj, Nikola Stojanac, Željko Ružičić, Branimir Polovina i Siniša Glavašević. U Domovinskom ratu poginuli su i drugi novinari i tehničari. To su Zorislav Belavić, izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac, Ivan Mašić, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja. U Vukovaru su ubijeni i Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkog lista i povremeni izvjestitelji HR-a. Poginuo je Živko Krstičević, snimatelj WTN-a (SAD), fotoreporter Pavo Urban, Stjepan Penić, izvjestitelj Glasa Slavonije, Zlato Purgar, izvjestitelj tjednika Borovo, Tihomir Tunuković, snimatelj BBC-ja. Već u prvom razdoblju Domovinskog rata strani su dopisnici uočili da za agresore JNA oznaka pressa nije zaštita novinara u profesionalnom radu, nego razlog za ubijanje ili onesposobljavanje u obavljanju novinarske dužnosti. Tretirani su kao neprijateljski vojnici. Do 17. listopada 1991. na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Ovih nekoliko podataka dovoljno govori o izloženosti pogibeljnosti onih koji su nastojali svojim prilozima, bilo na TV ekranima, radioprogramima ili u tisku, informirati domaću i svjetsku javnost o agresiji na Hrvatsku. Pokojni snimatelj Žarko Kaić poginuo je kod Osijeka jer se vojniku u oklopnom vozilu učinilo da ima na ramenu protutenkovsku raketu. Snimatelj Gordan Lederer mogao je biti spašen nakon teškog ranjavanja da su dopustili prijevoz helikopterom u bolnicu. Sinišu Glavaševića i Branimira Polovinu mučki su ubili na Ovčari samo zato jer su bili glas istine iz okupiranog Vukovara. Đuru Podboja i Nikolu Stojanca ubili su zato jer su u najtežim uvjetima osigurali emitiranje radijskog i TV signala. Riječi Željka Rižičića iz opkoljenog Sarajeva bile su razlogom njegova ubojstva. I tako dalje i tako dalje.

Do dana današnjeg za njihovu smrt, kao i smrt drugih novinara i tehničara nitko nije odgovarao.

Ovi su ljudi samo radili svoj posao, iskreno, pošteno i profesionalno. U subotu, 12. studenoga, nekoliko dana prije obilježavanja 25. obljetnice stradanja Vukovara, okupit će se članovi Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a i drugi djelatnici Hrvatske radiotelevizije kako bi se prisjetili svojih stradalih kolega, ali i odali počast svim stradalima u Vukovaru i diljem Hrvatske gdje su tih ranih devedesetih obavljali svoje radne zadatke. Ono čega će se zasigurno prisjetiti i njihovo djelovanje u samom Vukovaru: Moramo svaki dan do Vukovara, Trpinje, Vere, Bobote, Dalja, Erduta. Dvadesetak puta zaustavljaju nas putem od Osijeka do Vukovara. Kontrola. Nekada su to ZNG, nekada pobunjeni Srbi, nekada JNA, nekada neke druge skupine. Oružje je upereno u nas. Životi su sve jeftiniji. Predložio sam formiranje TV studija u Vukovaru i da linkom pokrivamo to područje. Nije išlo glatko. Znate, to je skupa oprema i slično, bio je odgovor. A mi? A naši su životi jeftini? Ipak, uz pomoć Miroslava Lilića, uspijevamo organizirati link i TV studio u Vukovaru u hotelu Dunav. Postavljena je parabola na krov, koja je tijekom agresije naVukovar bila trn u oku agresorima. Ekipirali smo se is montažom. Dobro se toga sjećam i hotelskog najvišeg kata gdje je u jednoj od soba bio privremeni TV studio, montaža i radni prostor ekipa koje su tada dolazile na pomoć kolegama iz Osijeka. Došla je super montažerka Mima i realizator. Javljamo se svakodnevno po nekoliko puta. Ekipe se smjenjuju. Tih je danas to bio naš dom i radno mjesto. Nije se pitao ni za radno vrijeme, ni za opasnost mogućeg stradanja, ni za neprospavane noći. Radilo se od jutra do sutra jer su TV i radio bili 24 sata u pogonu. Zbog čega sam sve ovo napisao? Je li to zbog onih koji su slali svoja izvješća iz Vukovara, Dubrovnika, Šiška, Petrinje, Karlovca, Slavonskog Broda, Posavine, Šibenika, Knina, Okučana, Novske i drugih dijelova Hrvatske tih ratnih dana? Je li to u spomen na naše stradale kolege? Je li to zato da bi neki shvatili da je novinarski posao “kruh sa sedam kora”? Je li zato kako bi naši “novi” urednici, ravnatelji, direktori u medijima shvatili kako je jedna generacija novinara, snimatelja, tehničara i drugog osoblja zavrijedila bar malo one ljudske pažnje i zahvale za sve ono što je tih godina napravila? Ne znam! Možda će netko reći, pa i od naših kolega, da smo tih godina “samo” radili svoj posao. Da, to je točno. Radili smo svoj posao, ali taj posao nisu bili izvještaji s tržnice ili s nogometne utakmice. Bio je to posao koji je tražio puno više.

Ratni reporteri svih hrvatskih medija zaslužili su više od oproštajnog govora na pogrebu, bar u svojim matičnim kućama. Gledajući posljednjih tjedana na TV ekranima HTV-a dokumentarne zapise iz tih ranih devedesetih ne vidjeh da se netko sjetio javnosti predstaviti te zaista ratne heroje od kojih mnogi i dandanas, a posebnu noć proživljavaju svaku sekundu, svaki frem svojih zapisa. I te subote okupljeni u Vukovaru neće tražiti ništa više od pukog poštovanja prema onome što su tada radili.

Trebali bi se, možda dogodine, i reporteri iz ostalih hrvatskih medija pridružiti ovom skupu kako bi zajedno ukazali na vrijeme kada se perom, kamerom i mikrofonom branila Hrvatska”.

Žarko Plevnik, novinar i član upravnog odbora Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a