Sjećanja generala Sačića: Kako smo 17. kolovoza ’91. spašavali suborce iz okruženja u Okučanima

Na današnji dan, 17. kolovoza 1991. godine, odvijale su se jedne od prvih i najtežih borbi u zapadnoj Slavoniji. Okučani, strateški važna točka na autocesti Zagreb–Beograd, bili su pod kontrolom pobunjenih srpskih snaga i JNA.

Tog dana, u akciji oslobađanja mjesta, hrvatske specijalne postrojbe upale su u krvave okršaje. General Željko Sačić, tada zapovjednik među policijskim snagama, svjedoči o dramatičnim trenucima kada je jedna grupa njegovih ljudi bila opkoljena, o pregovorima s pukovnikom JNA Čeleketićem, te o mukotrpnom izvlačenju suboraca iz smrtonosnog obruča.

Njegova sjećanja otkrivaju težinu ratne stvarnosti, ali i hrabrost, domišljatost i odlučnost koje su bile presudne da se tog dana spase životi.

Sjećanje generala Sačića prenosimo u cijeloati:

"Puno toga se dogodilo na današnji dan tijekom Domovinskog rata. Za mnogo toga se još uvijek niti ne zna. Tako je, primjerice, 17. kolovoza 1991. godine ATJ Lučko, zajedno s pripadnicima drugih postrojbi – Specijalne policije, „Ris“ Kutina, „Šimini“ specijalci iz Slavonskog Broda – krenula istjerati pobunjene četnike iz Okučana. Nije to bila nimalo laka ratna zadaća. Mi smo prodirali od autoceste prema željezničkom kolodvoru, dok je druga grupa ATJ Lučko krenula uz pilanu prema samom centru Okučana, no ondje ih je jaka neprijateljska vatra zaustavila.

Tamošnja četnička banda bila je brojčano nadmoćnija i u jednom su trenutku našu najistureniju grupu, od otprilike 25–30 momaka, „odsjekli“, okružili i satjerali u nekoliko kuća. Mi, izvan tog neprijateljskog obruča, pokušavali smo uzastopnim napadima doći do njih, no unatoč višesatnim pokušajima, zbog snažnog otpora neprijatelja, nismo uspjeli probiti linije.

Već poslijepodne, na naš istureni punkt stiglo je vozilo JNA s vojnikom koji je našim policajcima predložio pregovore – susret „komandanata“ – kako bi se naša grupa u okruženju, koja je vodila bliske borbe s četnicima (bombama, puškama, ali i pištoljima), uspjela izvući.

Radio-vezom su pozvali mene i prenijeli što vojnik JNA želi. Rekao sam neka pošalju svoje pregovarače do mene, na željezničku stanicu Okučani, pod pratnjom. Doista, nakon pola sata, stigli su s dva JNA BOV-a i jednim gusjeničarom.

Izašao sam pred njih, zaustavili su se, a iz gusjeničara izišao je neki „crnomajica“ oficir. Po činu, vidjelo se, imao je mnogo zvjezdica i žuti obrub. Stavio je kapu na glavu, krenuo prema meni (ja sam imao plavi šljem, kacigu), vojnički me pozdravio i rekao otprilike:
– Komandante, ja sam pukovnik Čeleketić. Ti si policajac, pa, brate, svoji smo. Ajde da se više ne bijemo. Reci svojima gore da se povuku, u okruženju su.

Odgovorio sam mu:
– Ne mogu se oni povući kada ih vaši rezervisti i naoružani civili stalno napadaju i pucaju po njima. Izginuli bi. Mi moramo s ove strane probiti obruč, doći do njih i osloboditi ih.

Potom mi Čeleketić reče:
– Ajde, javi im da ću ja osobno sa svojim vozilima do njih doći, da će pucnjava prestati i da im garantiram sigurnost. Moji, JNA i rezervisti, neće ni metka više na njih ispaliti. Samo neka izađu iz tih kuća i neka se povuku do vas.

Rekao sam mu da pričekaju, da se moram konzultirati sa zapovjedništvom.
Nazvao sam g. Butorca i šifrirano mu prenio što predlaže pukovnik Čeleketić. Dogovor je bio jasan: pod svaku cijenu izvući naše ljude iz okruženja, s što manje žrtava, najbolje – bez gubitaka.

Vratio sam se Čeleketiću i rekao neka naredi prestanak pucnjave i neka krene sa svojim vozilima prema našim ljudima, da im pruži zaštitu do spajanja s našim snagama. On je pristao, ali je zatražio kontakt – radio-vezu s našim zapovjednikom u okruženju – i u znak povjerenja ostavio trojicu svojih vojnih policajaca i jednog oficira kod nas na željezničkom kolodvoru, po koje bi došao nakon što se plan provede.

Budući da mu nisam želio, niti smio dati našu motorolu (UKV vezu), pitao sam ga ima li mjesta u njegovom gusjeničaru za jednog našeg čovjeka, koji će održavati vezu sa mnom i našima te pratiti izvršenje plana. Rekao je da ima i da slobodno uđe naš rukovoditelj. Tada se sam javio Franjo i rekao: „Ja ću ići.“

I tako je bilo.

Nakon otprilike sat i pol vremena, predvečer, plan je izvršen. Čeleketić se vratio do željezničkog kolodvora, s njim i naš Franjo. Iz gusjeničara su izišli naši ljudi, a odmah su ušli njihova trojica. Vratili su se i naši iz okruženja, zajedno s ranjenicima. Mrtvih nije bilo.

I eto, tako je završilo tog dana.

Kasnije, ’95. godine, u „Bljesku“, Čeleketić je bio glavni zapovjednik neprijateljskih snaga. Uspjeli smo mu zarobiti BMW, a on je pobjegao.
A veli mi tada Franjo: „Eto, Sačo, mogli smo sve to riješiti još ’91.“