07. studenog 1994. poginuo brigadir ANTE PRIMORAC
Prisjećamo se našeg istinskog heroja Domovinskog rata, brigadira Ante Primorca, zapovjednika jedne od najelitnijih postrojbi HVO-a i HV-a, JPN „Ludvig Pavlović“, koji je poginuo samo nekoliko dana nakon oslobođenja Kupresa u 28-oj godini života.. ''Nemoj stajati na mom grobu i plakati. Nisam tamo.
Ne spavam. Ja san jedan od tisuću vjetrova koji pušu. Ja sam dragulj što blista u snijegu. Ja sam sunčevo svjetlo na zrelom žitu. Ja sam jesenja kiša. Kad se probudiš u jutarnjem miru, ja sam užurbanost koja se javlja od ptica što kruže u letu. Ja sam zvijezda što sja na nebu. Nemoj stajati na mom grobu i plakati. Nisam tamo. Ne spavam." N.N Brigadir Ante Primorac rođen je 16. listopada 1966. godine u selu Kašče. Ante je rođen kao drugo od troje djece, u obitelji od oca (pok.) Joze Primorca i majke Milke Primorac (rođ. Granić). Rastao je u okruženju gdje se živjelo skromno, ali pošteno i ponosno. Na samom početku Domovinskog rata, kad je neprijatelj zaprijetio Hrvatskoj, Ante je stao u obranu hrvatske slobode. Postaje pripadnik dobrovoljačke jedinice - pukovnije "Kralj Tomislav", legendarnog generala Mate Šarlije-Daidže, koja je poslije preustrojena u elitnu jedinicu HVO-a "Ludvig Pavlović".. listopada 1966. godine u selu Kašče. Ante, koji je bio teško ranjen prilikom oslobađanja doline Neretve (Gubavica), kada je ostao 70-postotni invalid, poslije dolaska s liječenja, odbio je i samu pomisao na odlazak u invalidsku mirovinu, te otišao ponovo braniti rodnu grudu. Mi koji smo ga viđali u tom periodu znamo koliko je napora, snage i ljubavi za našu domovinu i svoje suborce, trebalo Anti, da kao 70-postotni invalid izdrži napore najzahtjevnijih akcija, u koje je išao sa svojom postrojbom, i još takvu elitnu postrojbu predvoditi kao njen zapovjednik. Ante je jednostavno bio takav, nikad se nije žalio, stisnuo bi zube i išao dalje. Pored toga što je bio veliki domoljub, ratnik i zapovjednik, bio je VELIKI, VELIKI ČOVJEK .
Naš Ante je herojski i nesebično žrtvovao svoj mladi život, 7. studenoga 1994. na Cajuši, na Kupresu. Sa samo dvadeset i osam godina, poginuo je od granate srpskoga agresora, tek nekoliko dana nakon oslobađanja Kupreške visoravni, ispred hotela “Adria ski”. S ponosom mogu reći da je Ante bio moj prijatelj, a isto tako znam da je bio prijatelj svih nas Kaščana. Bio je i ostao ponos našeg sela, općine i cijelog našeg naroda. Uz besprijekoran ratni put, Ante će još više ostati zapamćen i po svojoj neuništivoj vjeri u ljude i pravdu. - O Anti bi se toliko toga dobroga moglo napisati, mi vojnici smo inače škrti na riječima i nadam se da će to napraviti netko tko je stručnjak u ovom području, jer Ante to definitivno zaslužuje. Ovakva dijela i ovakvi ljudi ne smiju biti zaboravljeni, jer narod koji ne poštuje svoju prošlost nema ni budućnost. - Bilo bi mi drago da ovaj dan, bude i dan okupljanja naših Kaščana i svih naših i Antinih prijatelja. Znam da bi Ante to volio, a on nas je toliko zadužio, jer je za nas sve i našu Domovinu, dao sve što je imao, a to je svoj život. - Počivaj u miru Božijem, na zemlji hrvatskoj, kaščanskoj, u našem malenom brdovitom, ali zbog dobrote svojih ljudi toliko pitomom Kašču, do naše rodbine i prijatelja. Do susreta u vječnosti dragi moj prijatelju i NEKA TI JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA ZA KOJU SI ŽIVOT DAO.
