Vijesti Najčitanije
111. brigada ZNG A bojna,1. satnija "Spiders" - prvi dan rata - I. i II. dio
[caption id="attachment_87630" align="alignleft" width="112"]
Autor: Vlado Mišković[/caption]
Bila je tiha, može se reći čak i topla noć, barem za Liku. Nakon par sati nemirnog sna budimo se negdje u ovo doba ( 3:00 ) uzimamo oružje i opremu, u tišini se postrojavamo i polako, gotovo bez riječi ukrcavamo se u kamione.
Svatko sa svojim mislima, strahom, znatiželjom ali prije svega sa odlučnošću sjedamo u kamione po već unaprijed određenom rasporedu. Prvi vod u Breuljov, drugi kod Čele u "Neveru sa Kvarnera", treći u ... I svi tako redom polako krećemo u svoju prvu ozbiljnu ratnu zadaću. Idemo u oslobađanje Drenovog Klanca, zloglasnog četničkog uporišta. Uporišta koje čini lijevi krak četničkog obuhvata oko grada Otočca i prijeti prekidom cestovnih komunikacija od Žute Lokve prema Gackoj dolini.
Znam da neće biti lako, večer prije Aleksa nam je objasnio što i kako treba odraditi a uvidom na kartu shvaćam da moramo razbiti obranu i staviti pod svoju kontrolu brdo Veliku gredu (840 m/nm) dominantnu točku koja se izdiže iznad, za napad izrazito nepovoljnog, klanca. Uz cigarete saznajemo da Tigrovi paralelno oslobađaju Staro Selo a za našu akciju sumnjičavo vrte glavama. Kažu, tamo se već par puta napadalo, nikada nije prošlo, jeste vidjeli Gredu, oni su ukopani, čekaju, nema iznenađenja, to vam je vatreno krštenje, auuu. Jednom riječi, na..bali ste. Slušajući Tigrove, koji su nam izgledali kao nadljudi sa svojim iskustvom, Ultimaksima, Osama i još ponekim čudesom od oružja, pojavio se oprez nakon ushićenja da se napokon ide u napad, ali javio se i inat, pa i želja da im dokažem da i mi možemo, i da hoćemo, samo nam treba prilika.
U tome razmišljanju, nakon možda petnaestak minuta vožnje sa ugašenim svjetlima (tako smo došli i u Švicu sa Žute Lokve) stižemo na nekakvu, čini mi se po obrisima, napuštenu betonaru u Kompolju. Nakon iskrcavanja i kratkog čekanja, dobivamo vodiča, nekog lokalnog vojnika koji nam treba biti vodič na našem pravcu kretanja ka polaznim položajima.
Pokret uzbrdo po uskom asfaltiranom putu u koloni jedan po jedan i polako odmičemo u noć. Čuje samo tihi topot čizama i prigušeno zveckanje opreme i oružja. Gledajući oko sebe sa lijeve strane uočavam kontrast nekih brda koja se ocrtavaju na nebu ne baš daleko i ne baš previsoko. Pomislim, kako iza njih mora biti naš teritorij, siguran od četnika. Dvadesetak sati kasnije ta su brda bila predmet mojih prijepora sa nekim od suboraca prilikom izvlačenja. Nakon otprilike pola sata hoda zaustavljamo se drugi put ( prvi puta smo stali na našim položajima gdje su razmjenjeni znaci i vojnici na položaju su nas propustili) i zazimamo borbeni poredak. Prvi vod odlazi lijevo, treći desno a mi sa našim vodičem ostajemo u sredini. Raširimo se desetak metara jedan od drugoga i legnemo a vodič odnekud izvadi lovački tronožac i sjedne na dno vrtače kao da je na ladanju. Pošto smo imali problema sa zauzimanjem borbenog rasporeda upitam ga kakav je teren dalje, ispred nas. Je li polje, šuma, vrtače? A on mrtav hladan kaže: Nemam pojma. Ja sam tu bio možda jedanput u životu i to prije dvadeset godina. Momentalno sam pobjesnio ( ne na njega) i pitao ga: pa tko je tebe i zašto uopće poslao ovamo? A on kaže: Digli me sinoć sa položaja i rekli ideš sa riječanima kao vodič. Već to mi je nekako dalo naznaku da ovo ne sluti na dobro.
Napokon u prvi cik zore, ne sjećam se je li bilo pet ili šest sati, počinje napad. Čulo se potmulo ispaljivanje a onda preko nas prelijeće možda desetak projektila, zviždućući kroz zrak dok nisu eksplodirali negdje petstotinjak ili više metara ispred nas. Ovo više nije šala, nije film, nije gluma. Mine su prave, meci su pravi, idemo dati ili primiti smrt.
Imam ukupno ok metaka, 50 koje smo dobili i dvadesetak svojih, imam i jednu kindericu, nož, bodež, i to je sve od ratnog materijala. Zaboravio sam pušku, rumunjski AK 47, nekako nježan, niti nalik kragujevačkim AP koje sam dužio u JNA. Za razliku od nekih ja sam naoružan kao američki specijalac. Danas pokojni Franjo Jajčević nosi RB M57, ima jednu minu a nema pušku. Čovjek ide u napad a nema osobno napružanje. Naravno da nema ni pištolj. ali mislim da je imao dva barutna punjenja ako se jedno smoči. Takvih je u satniji bilo još barem dvojica.
Netom nakon topničke pripreme počinjemo prebacivanje, u borbenom rasporedu, jedan po jedan. Pratim druga do sebe i sa lijeve i sa desne strane, pazim na razmak, hvatam bilo kakav zaklon čak i minimalan. Visoko iznad nas vidi se vrh Velike Grede, vidi se i srpska zastava na njoj i tek sada promišljam o nemogućnosti osvajanja takve kote direktnim napadom. Teren počinje blago padati, šumarci su sve rjeđi, sve je više njiva i oranica koje prelazimo jedan po jedan, trkom ne gubeći borbeni raspored. Sa lijeve strane je mala kućica, jasno je vidim i čini mi se da su je prošli vojnici iz prvog voda. Nailazimo na krmaču, ogromnu, vrti se i rokće. Nama iz grada vrlo neuobičajena slika i pojava. Još nije opaljen niti metak sa naše strane a ne javljaju se ni četnici. Čuje se puškaranje daleko lijevo od nas, tamo napada naša druga satnija, legende Klokani a čije se i potmuli zvuk motora tenkova.
Čini mi se tenk ispaljuje minu ( nisam vidio ispaljenje) i pogađa zastavu na Velikoj Gredi što izaziva oduševljenje i podiže moral na još višu razinu. Stižemo po padini do ruba rijetkog i niskog šumarka, uokvirenog sa pet, šest velikih hrastova. Lijevo ukoso na goloj sjenokoši tri su stoga sijena, dva velika i jedan manji, udaljena tridesetak metara od ruba šume a još pedesetak metara dalje ukoso vidi se kanal. Vidim da prvi vojnici već ulaze u kanal, nekoliko ih je na čistini, blizu kanala i mi počinjemo prebacivanje do stogova sijena. Cijelo vrijeme iz RUP 12 stižu kontoverzne poruke, često kontradiktorne, očito je da su nam "hakirali" vezu. Prvi vojnici drugog voda koji su došli do stogova sada se prebacuju dalje do kanala a ostali trčeći kreću prema stogovima, među njima i ja. Nekolicina je ostala kod velikih hrastova, štiteći prebacivanje. Treći vod desno od nas izlazi iz šumice i preko nekakvog kupusišta prebacuje se prema kanalu. A onda se otvorio pakao...
Nastavlja se .......
Autor: Vlado Mišković[/caption]
Bila je tiha, može se reći čak i topla noć, barem za Liku. Nakon par sati nemirnog sna budimo se negdje u ovo doba ( 3:00 ) uzimamo oružje i opremu, u tišini se postrojavamo i polako, gotovo bez riječi ukrcavamo se u kamione.
Svatko sa svojim mislima, strahom, znatiželjom ali prije svega sa odlučnošću sjedamo u kamione po već unaprijed određenom rasporedu. Prvi vod u Breuljov, drugi kod Čele u "Neveru sa Kvarnera", treći u ... I svi tako redom polako krećemo u svoju prvu ozbiljnu ratnu zadaću. Idemo u oslobađanje Drenovog Klanca, zloglasnog četničkog uporišta. Uporišta koje čini lijevi krak četničkog obuhvata oko grada Otočca i prijeti prekidom cestovnih komunikacija od Žute Lokve prema Gackoj dolini.
Znam da neće biti lako, večer prije Aleksa nam je objasnio što i kako treba odraditi a uvidom na kartu shvaćam da moramo razbiti obranu i staviti pod svoju kontrolu brdo Veliku gredu (840 m/nm) dominantnu točku koja se izdiže iznad, za napad izrazito nepovoljnog, klanca. Uz cigarete saznajemo da Tigrovi paralelno oslobađaju Staro Selo a za našu akciju sumnjičavo vrte glavama. Kažu, tamo se već par puta napadalo, nikada nije prošlo, jeste vidjeli Gredu, oni su ukopani, čekaju, nema iznenađenja, to vam je vatreno krštenje, auuu. Jednom riječi, na..bali ste. Slušajući Tigrove, koji su nam izgledali kao nadljudi sa svojim iskustvom, Ultimaksima, Osama i još ponekim čudesom od oružja, pojavio se oprez nakon ushićenja da se napokon ide u napad, ali javio se i inat, pa i želja da im dokažem da i mi možemo, i da hoćemo, samo nam treba prilika.
U tome razmišljanju, nakon možda petnaestak minuta vožnje sa ugašenim svjetlima (tako smo došli i u Švicu sa Žute Lokve) stižemo na nekakvu, čini mi se po obrisima, napuštenu betonaru u Kompolju. Nakon iskrcavanja i kratkog čekanja, dobivamo vodiča, nekog lokalnog vojnika koji nam treba biti vodič na našem pravcu kretanja ka polaznim položajima.
Pokret uzbrdo po uskom asfaltiranom putu u koloni jedan po jedan i polako odmičemo u noć. Čuje samo tihi topot čizama i prigušeno zveckanje opreme i oružja. Gledajući oko sebe sa lijeve strane uočavam kontrast nekih brda koja se ocrtavaju na nebu ne baš daleko i ne baš previsoko. Pomislim, kako iza njih mora biti naš teritorij, siguran od četnika. Dvadesetak sati kasnije ta su brda bila predmet mojih prijepora sa nekim od suboraca prilikom izvlačenja. Nakon otprilike pola sata hoda zaustavljamo se drugi put ( prvi puta smo stali na našim položajima gdje su razmjenjeni znaci i vojnici na položaju su nas propustili) i zazimamo borbeni poredak. Prvi vod odlazi lijevo, treći desno a mi sa našim vodičem ostajemo u sredini. Raširimo se desetak metara jedan od drugoga i legnemo a vodič odnekud izvadi lovački tronožac i sjedne na dno vrtače kao da je na ladanju. Pošto smo imali problema sa zauzimanjem borbenog rasporeda upitam ga kakav je teren dalje, ispred nas. Je li polje, šuma, vrtače? A on mrtav hladan kaže: Nemam pojma. Ja sam tu bio možda jedanput u životu i to prije dvadeset godina. Momentalno sam pobjesnio ( ne na njega) i pitao ga: pa tko je tebe i zašto uopće poslao ovamo? A on kaže: Digli me sinoć sa položaja i rekli ideš sa riječanima kao vodič. Već to mi je nekako dalo naznaku da ovo ne sluti na dobro.
Napokon u prvi cik zore, ne sjećam se je li bilo pet ili šest sati, počinje napad. Čulo se potmulo ispaljivanje a onda preko nas prelijeće možda desetak projektila, zviždućući kroz zrak dok nisu eksplodirali negdje petstotinjak ili više metara ispred nas. Ovo više nije šala, nije film, nije gluma. Mine su prave, meci su pravi, idemo dati ili primiti smrt.
Imam ukupno ok metaka, 50 koje smo dobili i dvadesetak svojih, imam i jednu kindericu, nož, bodež, i to je sve od ratnog materijala. Zaboravio sam pušku, rumunjski AK 47, nekako nježan, niti nalik kragujevačkim AP koje sam dužio u JNA. Za razliku od nekih ja sam naoružan kao američki specijalac. Danas pokojni Franjo Jajčević nosi RB M57, ima jednu minu a nema pušku. Čovjek ide u napad a nema osobno napružanje. Naravno da nema ni pištolj. ali mislim da je imao dva barutna punjenja ako se jedno smoči. Takvih je u satniji bilo još barem dvojica.
Netom nakon topničke pripreme počinjemo prebacivanje, u borbenom rasporedu, jedan po jedan. Pratim druga do sebe i sa lijeve i sa desne strane, pazim na razmak, hvatam bilo kakav zaklon čak i minimalan. Visoko iznad nas vidi se vrh Velike Grede, vidi se i srpska zastava na njoj i tek sada promišljam o nemogućnosti osvajanja takve kote direktnim napadom. Teren počinje blago padati, šumarci su sve rjeđi, sve je više njiva i oranica koje prelazimo jedan po jedan, trkom ne gubeći borbeni raspored. Sa lijeve strane je mala kućica, jasno je vidim i čini mi se da su je prošli vojnici iz prvog voda. Nailazimo na krmaču, ogromnu, vrti se i rokće. Nama iz grada vrlo neuobičajena slika i pojava. Još nije opaljen niti metak sa naše strane a ne javljaju se ni četnici. Čuje se puškaranje daleko lijevo od nas, tamo napada naša druga satnija, legende Klokani a čije se i potmuli zvuk motora tenkova.
Čini mi se tenk ispaljuje minu ( nisam vidio ispaljenje) i pogađa zastavu na Velikoj Gredi što izaziva oduševljenje i podiže moral na još višu razinu. Stižemo po padini do ruba rijetkog i niskog šumarka, uokvirenog sa pet, šest velikih hrastova. Lijevo ukoso na goloj sjenokoši tri su stoga sijena, dva velika i jedan manji, udaljena tridesetak metara od ruba šume a još pedesetak metara dalje ukoso vidi se kanal. Vidim da prvi vojnici već ulaze u kanal, nekoliko ih je na čistini, blizu kanala i mi počinjemo prebacivanje do stogova sijena. Cijelo vrijeme iz RUP 12 stižu kontoverzne poruke, često kontradiktorne, očito je da su nam "hakirali" vezu. Prvi vojnici drugog voda koji su došli do stogova sada se prebacuju dalje do kanala a ostali trčeći kreću prema stogovima, među njima i ja. Nekolicina je ostala kod velikih hrastova, štiteći prebacivanje. Treći vod desno od nas izlazi iz šumice i preko nekakvog kupusišta prebacuje se prema kanalu. A onda se otvorio pakao...
Nastavlja se .......
