Vijesti Najčitanije
111. brigada ZNG A bojna,1. satnija “Spiders” – prvi dan rata – III. i IV. dio
[caption id="attachment_87630" align="alignleft" width="132"]
Autor: Vlado Mišković[/caption]
RUP 12 krči, miješa frekvencije, probijaju se nesuvisle riječi i u toj kakofoniji uspijemo razabrati tek nekoliko suvislih riječi koje glase: Iz šumarka u kanal ulaze četnici, ponavljam ulaze četnici...Čiji je to glas bio nikada nismo dokučili, no s obzirom na naše tadašnje tehničke mogućnosti sasvim je lako bilo moguće da ispodprosječan školovani vezist unese dezinformativni kaos u frekvencije tako primitivnog uređaja kakav je RUP 12 bio. Nažalost, boljega tada nismo imali a i danas mislim da je apsurdno ratovanje sa protivnikom s kojim dijeliš sredstva veze i frekventne opsege a pogotovo kada je neprijatelj tehnički, tehnološki, kadrovski i stručno nadmoćniji. Mi u našoj oskudici i u ludoj hrabrosti te nadasve neopisivoj želji za slobodom tada o tome nismo razmišljali. ili ako jesmo zaključak je takvog razmišljanja bio: ma zabit ćemo ih kako tako i kad tad. Par sekundi, možda desetak, dvadeset nakon što smo čuli poruku na RUP-u, s lijeva, desna i ravno ispred nas zasula nas je kiša metaka i projektila svih kalibara i vrsta. Puške, mitraljezi, protuavionci, Prage, minobacači svih kalibara tuku po nama. Rasprskavajuća zrna kose grane i još neotpalo hrastovo lišće. Ljubimo zemlju, zemlja ljubi nas, grli nas hladna, bešćutna. Rujem iza stoga sijena, smanjujem se, nestajem dok srce lupa ne kao da će iskočiti nego kao da je već iskočilo. Kroz znoj i omaglicu vidim kako iz prvog stoga sijena, koji je desno postrance iza mene, izlijeću tisuće slamčica koje beskrajni rafali rasipaju čak i po nama. Iza stoga su se sakrila dvojica, trojica mojih suboraca, čekaju smrt od bjesomučne paljbe. U stotinki sekunde osjećam žaljenje, brigu a onda shvaćam da i moj stog proživljava istu sudbinu. Strah raste na n-tu potenciju, počinje panika, ali razum nadvladava. To je prednost izvježbanog vojnika. I u umu neshvatljivim situacijama, kada tijelom ovladava intuitivna reakcija poput želje za preživljavanjem, njegov razum kaže: Lezi, ako se digneš poginut ćeš. Ovu pucnjavu ne možeš preživjeti. Sa lijeve strane, dalje od prvog stoga netko viče da je Norac ranjen. Njega je pucnjava zatekla nasred sjenokoše, otprilike na pola puta od stogova sijena do kanala. Nas dvojica, trojica na trenutak pokušavamo izviriti pa čak i krenuti prema njemu, ali isti čas nakon provirivanja, pojačava se paljba i prisiljava nas na povratak iza sijena. Kako vrijeme prolazi začuđuje me činjenica da meci buše stogove ali ih ne probijaju ( o tome u nekom kasnijem nastavku) i malo po malo svi shvaćamo da su nam stogovi jako dobar zaklon. Gledam u rub šumice, vidim naše kako leže iza neke niske gromače ili iza stabala. Čelo se naslonio leđima o drvo široko možda tridesetak centimetara, drži pumparicu, kao vozač nije tu ni trebao biti. Metak probija drvo pola metra iznad njegove glave. Drugi desetak centimetara niže. Čelo se spušta još za pola centimetra niže, niže ne može. Metak ponovo buši drvo još pet centimetara niže, pa još pet niže. Čelo nešto viče, ne razumijem što ali vidim nije mu lako. Na sreću snajper traži drugi cilj, očito ne može niže gađati.
Moramo nešto poduzeti, vrijeme curi, vatra se periodično pojačava pa na sekundu, dvije prestaje. Kakofonija u RUP-u isto tako, amplitudalno jača i jenjava.
Okrećem se na drugu stranu. Dole u kanalu naši pokušavaju uspostaviti obrambenu liniju. Pucali bi, ali četnici se niti ne vide, dobro skriveni i ukopani iza i uokolo kuća u zaseocima. Iznenada prema kanalu iz neke šume po izlokanom putu kreće tenk. Daleko je, ali ga jasno vidimo. Nekoliko stotina metara od kanala tenk staje i polako okreće cijev prema kanalu. Jasno vidimo i oznake na njemu. Tenk je naš. Ali što radi? Bože što se ovo događa?
Na trenutak tenk se trzne, iz cijevi sukne plamen i dim, bljesak i sekundu kasnije jaka detonacija ispaljenja i gotovo u istoj sekundi detonacija granate koji metar iza kanala. On puca po nama. Kroz glavu mi proleti misao kao roj bijesnih pčela. On puca po nama. Odjednom iz kanala istrčava jedan vojnik, predaleko je da ga prepoznam ( poslije se ispostavilo da je to Zebra) i maše zastavom držeći je u obadvije ruke. No tenk sada puca iz mitraljeza a oko njega skaču gejziri zemlje i trave i on se doslovno naglavce baca natrag u kanal. U brzini je okrenuo zastavu naopako i umjesto crven, bijeli, plavi, tenkist je uočio jugoslavensku zastavu i stisnuo mitraljez da ubije četnika. Nama iza stogova ništa nije jasno osim toga da smo mi idući na redu nakon što pobije one u kanalu. Potpuno smo bespomoćni. Nešto moramo poduzeti, nešto moramo poduzeti...ali što? Pomislim: bolje da mi roknemo naš tenk nego da on pobije dole naših dvadeset vojnika. Iz misli se stvara odluka za djelovanje. Vičem na sav glas: Puni RB, skini ga. Puni RB skini ga. Ovi u kanalu me uopće ne čuju, em su daleko em imaju potpuno druge misli. U taj čas tenk ispaljuje drugu granatu i ona eksplodira iza kanala nekih par metara. Na pamet mi padne nadrealna pomisao iz nekog glupog partizanskog filma: Podbačaj, prebačaj i treća pogodak. Koliko god zvučalo glupo ali tako je. Treća je pogodak zasigurno.Vičem Jajčeviću: Puni ti RB, gađaj ga... a on zbunjen, desetak metara ukoso lijevo ispred mene gleda me i točno znam što misli: naš je tenk, pa kako ću, imam jednu minu... Sve to mu u milijuntnom dijelu sekunde prolijeće kroz glavu. Iza mene RUP luduje, zavija, krči, od riječi ne možeš složiti niti prostu rečenicu. Vičem: Puni Franjo, puni, skini ga.
Franjo kao da se probudio iz nekog sna, kao munja počne mehanički puniti RB. Još par sekundi i ili će tenk pobiti naše ili ćemo mi uništiti naš tenk. Iznenada iz RUP-a jasan glas: Ovdje kornjača, nemam više mina vraćam se u bazu. I u isti čas motor tenka kao da je pobjesnio, ispusti oblak dima i tenk žurno, unatrag, polako odgmiže do šumarka iz kojega je jedva koju minutu prije isplazio.
Dok se sve ovo događalo, nismo ni primijetili da se nekako paljba po nama ne umirila, nego prorijedila. S lijeva nas više ne tuku ( vjerovatno naši), od naprijed kratkim rafalima drži nas neki PM i neki po zvuku malokalibarski automat. Meci i dalje buše stogove, prednja strana desnog stoga koji je ukoso iznad nas je sva raščerupana a takve su vjerovatno i strane ovih dvaju preostalih ali to ne vidim a i ne želim provjeravati.
Sa desne strane čuje se jaka paljba ali nije usmjerena na nas. Očito treći vod trpi udar. PRAGA dere po njima a onda malo podigne i zapraši i po nama. Zrna (30 mm) se rasprskavaju metar, dva iznad nas i uz izluđujuće siktanje zabijaju se svuda naokolo. Mislim kako moramo iskoristiti ovo lagano umirenje da bi se povukli, barem do šumice, pa onda kada se konsolidiramo i pregrupiramo, ponovo krenuti naprijed. Strah me i od same pomisli da bi četnici mogli stogove gađati Zoljama ili Osom. Kažem Šimi da se postavi desno iza stoga a ja ću zapucati sa lijeve strane. Ako četnici odgovore neka ih poklopi Garonjom (M 53). Tako smo i napravili ali rezultata nema. Samo novi val bjesomučnog rešetanja. One u kanalu više ne vidim, nestali su, ne znam kud. Gdje je Norac? Vrijeme prolazi ali nitko ne misli o vremenu. O jelu još manje, nitko nije žedan. Svima je svega dosta, strah se može namirisati iako je sada već predobro u odnosu na ono od prije par sati. Očito se i na takvo stanje permanentnog straha čovjek nauči kao magare na batine.
Dogovaramo se što nam je činiti. Svi misle da se moramo povući do ruba šumice i tamo sačekati povoljniji trenutak za nastavak djelovanja. Čekati iza stogova smrt postaje suludo i donosimo odluku o povlačenju za nekih tridesetak metara. Norca nećemo ostaviti, ali do njega živ ne može nitko. Čak ga i ne vidimo i ne znamo što je sa njim.Tražiti ga, nemoguće je. Za dvije, tri sekunde na blago položenoj sjenokoši smrt stiže nepozvana.Krećemo. Dvojica trk, brzo, brzo i u šumici su. Odmah uslijedi bjesomučna pucnjava. Koliko municije imaju,mamu im maminu, ovo sada su već na kamione ispucali 7,62 i 7,9 mm. Praga i dalje praši. Vozi se po cesti od kuće do kuće, koristi ih kao zaklon a mi je nemamo sa čime skinuti. Ali tko joj puni okvire?Bez pretjerivanja toga je dana zacijelo ispucala šleper granata. Još dvojica trkom dohvaćaju šumicu. Prate ih rafali. Čekamo desetak minuta, znamo da nas četnici čekaju. Igra živaca traje. Sa lijeva više nema pucnjave, ne čuju se ni tenkovi. Zato sa desne strane ludilo. Stalno pojačava, treći vod gine. Znam da oni ne mogu toliko pucati. Nemaju metaka ni za sebe a kamoli za rasipanje.Još dvojica. Trk. Spašeni. Zadnji smo Šime i ja. Idemo odmah, da ih potpuno iznenadimo i uspijevamo. Zbogom stogovi, hvala vam, zdravo šumice luko spasa. Tako se činilo ali ne zadugo.
Nastavlja se …….
VEZANE VIJESTI:
Autor: Vlado Mišković[/caption]
RUP 12 krči, miješa frekvencije, probijaju se nesuvisle riječi i u toj kakofoniji uspijemo razabrati tek nekoliko suvislih riječi koje glase: Iz šumarka u kanal ulaze četnici, ponavljam ulaze četnici...Čiji je to glas bio nikada nismo dokučili, no s obzirom na naše tadašnje tehničke mogućnosti sasvim je lako bilo moguće da ispodprosječan školovani vezist unese dezinformativni kaos u frekvencije tako primitivnog uređaja kakav je RUP 12 bio. Nažalost, boljega tada nismo imali a i danas mislim da je apsurdno ratovanje sa protivnikom s kojim dijeliš sredstva veze i frekventne opsege a pogotovo kada je neprijatelj tehnički, tehnološki, kadrovski i stručno nadmoćniji. Mi u našoj oskudici i u ludoj hrabrosti te nadasve neopisivoj želji za slobodom tada o tome nismo razmišljali. ili ako jesmo zaključak je takvog razmišljanja bio: ma zabit ćemo ih kako tako i kad tad. Par sekundi, možda desetak, dvadeset nakon što smo čuli poruku na RUP-u, s lijeva, desna i ravno ispred nas zasula nas je kiša metaka i projektila svih kalibara i vrsta. Puške, mitraljezi, protuavionci, Prage, minobacači svih kalibara tuku po nama. Rasprskavajuća zrna kose grane i još neotpalo hrastovo lišće. Ljubimo zemlju, zemlja ljubi nas, grli nas hladna, bešćutna. Rujem iza stoga sijena, smanjujem se, nestajem dok srce lupa ne kao da će iskočiti nego kao da je već iskočilo. Kroz znoj i omaglicu vidim kako iz prvog stoga sijena, koji je desno postrance iza mene, izlijeću tisuće slamčica koje beskrajni rafali rasipaju čak i po nama. Iza stoga su se sakrila dvojica, trojica mojih suboraca, čekaju smrt od bjesomučne paljbe. U stotinki sekunde osjećam žaljenje, brigu a onda shvaćam da i moj stog proživljava istu sudbinu. Strah raste na n-tu potenciju, počinje panika, ali razum nadvladava. To je prednost izvježbanog vojnika. I u umu neshvatljivim situacijama, kada tijelom ovladava intuitivna reakcija poput želje za preživljavanjem, njegov razum kaže: Lezi, ako se digneš poginut ćeš. Ovu pucnjavu ne možeš preživjeti. Sa lijeve strane, dalje od prvog stoga netko viče da je Norac ranjen. Njega je pucnjava zatekla nasred sjenokoše, otprilike na pola puta od stogova sijena do kanala. Nas dvojica, trojica na trenutak pokušavamo izviriti pa čak i krenuti prema njemu, ali isti čas nakon provirivanja, pojačava se paljba i prisiljava nas na povratak iza sijena. Kako vrijeme prolazi začuđuje me činjenica da meci buše stogove ali ih ne probijaju ( o tome u nekom kasnijem nastavku) i malo po malo svi shvaćamo da su nam stogovi jako dobar zaklon. Gledam u rub šumice, vidim naše kako leže iza neke niske gromače ili iza stabala. Čelo se naslonio leđima o drvo široko možda tridesetak centimetara, drži pumparicu, kao vozač nije tu ni trebao biti. Metak probija drvo pola metra iznad njegove glave. Drugi desetak centimetara niže. Čelo se spušta još za pola centimetra niže, niže ne može. Metak ponovo buši drvo još pet centimetara niže, pa još pet niže. Čelo nešto viče, ne razumijem što ali vidim nije mu lako. Na sreću snajper traži drugi cilj, očito ne može niže gađati.
Moramo nešto poduzeti, vrijeme curi, vatra se periodično pojačava pa na sekundu, dvije prestaje. Kakofonija u RUP-u isto tako, amplitudalno jača i jenjava.
Okrećem se na drugu stranu. Dole u kanalu naši pokušavaju uspostaviti obrambenu liniju. Pucali bi, ali četnici se niti ne vide, dobro skriveni i ukopani iza i uokolo kuća u zaseocima. Iznenada prema kanalu iz neke šume po izlokanom putu kreće tenk. Daleko je, ali ga jasno vidimo. Nekoliko stotina metara od kanala tenk staje i polako okreće cijev prema kanalu. Jasno vidimo i oznake na njemu. Tenk je naš. Ali što radi? Bože što se ovo događa?
Na trenutak tenk se trzne, iz cijevi sukne plamen i dim, bljesak i sekundu kasnije jaka detonacija ispaljenja i gotovo u istoj sekundi detonacija granate koji metar iza kanala. On puca po nama. Kroz glavu mi proleti misao kao roj bijesnih pčela. On puca po nama. Odjednom iz kanala istrčava jedan vojnik, predaleko je da ga prepoznam ( poslije se ispostavilo da je to Zebra) i maše zastavom držeći je u obadvije ruke. No tenk sada puca iz mitraljeza a oko njega skaču gejziri zemlje i trave i on se doslovno naglavce baca natrag u kanal. U brzini je okrenuo zastavu naopako i umjesto crven, bijeli, plavi, tenkist je uočio jugoslavensku zastavu i stisnuo mitraljez da ubije četnika. Nama iza stogova ništa nije jasno osim toga da smo mi idući na redu nakon što pobije one u kanalu. Potpuno smo bespomoćni. Nešto moramo poduzeti, nešto moramo poduzeti...ali što? Pomislim: bolje da mi roknemo naš tenk nego da on pobije dole naših dvadeset vojnika. Iz misli se stvara odluka za djelovanje. Vičem na sav glas: Puni RB, skini ga. Puni RB skini ga. Ovi u kanalu me uopće ne čuju, em su daleko em imaju potpuno druge misli. U taj čas tenk ispaljuje drugu granatu i ona eksplodira iza kanala nekih par metara. Na pamet mi padne nadrealna pomisao iz nekog glupog partizanskog filma: Podbačaj, prebačaj i treća pogodak. Koliko god zvučalo glupo ali tako je. Treća je pogodak zasigurno.Vičem Jajčeviću: Puni ti RB, gađaj ga... a on zbunjen, desetak metara ukoso lijevo ispred mene gleda me i točno znam što misli: naš je tenk, pa kako ću, imam jednu minu... Sve to mu u milijuntnom dijelu sekunde prolijeće kroz glavu. Iza mene RUP luduje, zavija, krči, od riječi ne možeš složiti niti prostu rečenicu. Vičem: Puni Franjo, puni, skini ga.
Franjo kao da se probudio iz nekog sna, kao munja počne mehanički puniti RB. Još par sekundi i ili će tenk pobiti naše ili ćemo mi uništiti naš tenk. Iznenada iz RUP-a jasan glas: Ovdje kornjača, nemam više mina vraćam se u bazu. I u isti čas motor tenka kao da je pobjesnio, ispusti oblak dima i tenk žurno, unatrag, polako odgmiže do šumarka iz kojega je jedva koju minutu prije isplazio.
Dok se sve ovo događalo, nismo ni primijetili da se nekako paljba po nama ne umirila, nego prorijedila. S lijeva nas više ne tuku ( vjerovatno naši), od naprijed kratkim rafalima drži nas neki PM i neki po zvuku malokalibarski automat. Meci i dalje buše stogove, prednja strana desnog stoga koji je ukoso iznad nas je sva raščerupana a takve su vjerovatno i strane ovih dvaju preostalih ali to ne vidim a i ne želim provjeravati.
Sa desne strane čuje se jaka paljba ali nije usmjerena na nas. Očito treći vod trpi udar. PRAGA dere po njima a onda malo podigne i zapraši i po nama. Zrna (30 mm) se rasprskavaju metar, dva iznad nas i uz izluđujuće siktanje zabijaju se svuda naokolo. Mislim kako moramo iskoristiti ovo lagano umirenje da bi se povukli, barem do šumice, pa onda kada se konsolidiramo i pregrupiramo, ponovo krenuti naprijed. Strah me i od same pomisli da bi četnici mogli stogove gađati Zoljama ili Osom. Kažem Šimi da se postavi desno iza stoga a ja ću zapucati sa lijeve strane. Ako četnici odgovore neka ih poklopi Garonjom (M 53). Tako smo i napravili ali rezultata nema. Samo novi val bjesomučnog rešetanja. One u kanalu više ne vidim, nestali su, ne znam kud. Gdje je Norac? Vrijeme prolazi ali nitko ne misli o vremenu. O jelu još manje, nitko nije žedan. Svima je svega dosta, strah se može namirisati iako je sada već predobro u odnosu na ono od prije par sati. Očito se i na takvo stanje permanentnog straha čovjek nauči kao magare na batine.
Dogovaramo se što nam je činiti. Svi misle da se moramo povući do ruba šumice i tamo sačekati povoljniji trenutak za nastavak djelovanja. Čekati iza stogova smrt postaje suludo i donosimo odluku o povlačenju za nekih tridesetak metara. Norca nećemo ostaviti, ali do njega živ ne može nitko. Čak ga i ne vidimo i ne znamo što je sa njim.Tražiti ga, nemoguće je. Za dvije, tri sekunde na blago položenoj sjenokoši smrt stiže nepozvana.Krećemo. Dvojica trk, brzo, brzo i u šumici su. Odmah uslijedi bjesomučna pucnjava. Koliko municije imaju,mamu im maminu, ovo sada su već na kamione ispucali 7,62 i 7,9 mm. Praga i dalje praši. Vozi se po cesti od kuće do kuće, koristi ih kao zaklon a mi je nemamo sa čime skinuti. Ali tko joj puni okvire?Bez pretjerivanja toga je dana zacijelo ispucala šleper granata. Još dvojica trkom dohvaćaju šumicu. Prate ih rafali. Čekamo desetak minuta, znamo da nas četnici čekaju. Igra živaca traje. Sa lijeva više nema pucnjave, ne čuju se ni tenkovi. Zato sa desne strane ludilo. Stalno pojačava, treći vod gine. Znam da oni ne mogu toliko pucati. Nemaju metaka ni za sebe a kamoli za rasipanje.Još dvojica. Trk. Spašeni. Zadnji smo Šime i ja. Idemo odmah, da ih potpuno iznenadimo i uspijevamo. Zbogom stogovi, hvala vam, zdravo šumice luko spasa. Tako se činilo ali ne zadugo.
Nastavlja se …….
VEZANE VIJESTI:
