12. rujna 1944. Srbijanski kralj naredio prekid suradnje četnika s nacistima, Tito ih pozvao u partizane

U kolovozu i studenom 1944. Tito i Vrhovni štab NOVJ (partizani) upućuje četnicima javni poziv i proglas za amnestiju, nakon svih masovnih zločina koje su četnici počinili u NDH, Crnoj Gori i Srbiji. Time praktički rehabilitira jedan od najvećih zločinačkih pokreta u Europi, koji je svoju bestijalnost pokazao i pola stoljeća kasnije u Domovinskom ratu u Vukovaru i Srebrenici. U međuvremenu, u rujnu i kralj Petar upućuje poziv na suradnju s Titom.

Tako je mnoštvo četnika-koljača ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci i obnovitelji Jugoslavije. 

Kralj Petar II. Karađorđević je 12. rujna 1944. izdao ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu suradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi četnički zapovjednici koji su bili pod njegovim utjecajem.

Svoj govor na Radio Londonu, srbijanski kralj Petar, koji je bezrezervno do tada podržavao Dražu Mihailovića i četnike, završio je riječima: “Svi oni koji se ne odazovu ovom pozivu neće uspjeti osloboditi se izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred poviješću.”

Nije ovo bilo ni prvi ni posljednji put u kojoj se očitovao velikosrpska prevrtljivost i pragmatizam za svoju ideju Velike Srbije. Srbijanski kralj koji je do tada implicitno bio protiv partizanskog pokreta, sada poziva narod “da se pridruži maršalu Titu”.

Neistina je da su četnici 1945. brijali brade i prelazili u partizane. To se događalo i ranije, kako je tada rekao Milovan Đilas: “Šajkača ima dvije strane”, piše histrorija.info.

Dana 27. listopada 1941., na inicijativu Josipa Broza Tita, održan je sastanak četnika i partizana na najvišem nivou. Na tom sastanku sklopljen je sporazum o zajedničkoj borbi. Partizansku delegaciju predvodio je Josip Broz Tito, a četničku Draža Mihailović. Neposredno po sklapanju sporazuma, partizanski Vrhovni štab je četničkoj strani isporučio 500 pušaka i 24.000 metaka, a četničkoj komandi u Požegi 5.000 kg žita.

Nakon sloma Užičke Republike krajem 1941. godine te bijega i sklanjanja jedinica ‘Jugoslovenske vojske u otadžbini’ (četnici) i partizanskih jedinica iz Srbije na teritorij NDH i tokom nastavka rata dolazilo je do suradnje partizana i četnika. Jedan od vodećih partizanskih generala, Svetozar Vukmanović Tempo, u svojim Uspomenama opisao je zločine koje su zajedno vršile grupe lokalnih četnika i partizana nad nesrpskim življem Bosne i Hercegovine. Vukmanović tvrdi, da su četnici naglašavali da se bore jedino protiv Hrvata i muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne žele se boriti protiv okupatora.

Za to vrijeme u Srbiji tokom cijelog Drugoga svjetskog rata, sve do dolaska ruske Crvene armije i operacija na oslobođenju Beograda i probijanja Srijemskog fronta, gotovo da nije bilo niti jedne velike bitke dok je ASNOS (Antifašistički savez narodnog oslobođenja Srbije) formiran tek u jesen 1944. godine.

Ulaskom Crvene Armije u Srbiju u listopadu 1944. i napredovanjem prema Beogradu četnicima je konačno postalo jasno u kojem smjeru kreće rat. Na dan “oslobođenja” Beograda, 20. listopada 1944. AVNOJ donosi odluku o općoj aboliciji za pripadnike četničkih jedinica rečenicom koja glasi:

“Daje se opća amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…“

O amnestiji četnika, u dva navrata u kolovozu i studenom 1944., te istini da je gotovo polovica četnika amnestirana još u vrijeme trajanja rata piše i samostalni sprski tjednik Novosti: 

U međuvremenu je kralj Petar II. 12. rujna 1944. izdao ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu suradnje s nacistima. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi četnički komandanti koji su bili pod njegovim utjecajem.

Tito je nekoliko puta upućivao pozive pripadnicima neprijateljskih jedinica (to je uključivalo Mihailovićeve četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotićevce) da pređu na stanu Narodnooslobodilačkog pokreta, uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. siječnja 1945. godine.

Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku.

Time je mnoštvo četnika-zločinaca ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije. Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti dojučerašnji četnici, slijedećih mjeseci, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci” – partizani, vršeći masovna strijeljanja nad zarobljenim pripadnicima ustaškog pokreta.

Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njen nastavak putem novoga sredstva – Komunističke partije Jugoslavije.