13-ero djece obranilo Dubrovnik od JNA

Kao što imamo Hrvatice i Hrvate koji su se za vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, na ovaj ili onaj način priklonili režimu, bilo iz straha za vlastiti život, život svojih bližnjih, ili iz pukog oportunizma, odnosno šetebandijerizma, tako imamo isto Hrvatice i Hrvate koji postupiše suprotno – oni su gladovali, bježali i strahovali – zatvarani su, proganjani i šikanirani – neki su pobjegli daleko van okupirane Domovine, neki su “nestali” i nikad se za njih više nije čulo, a neki su robijali… mogli su pokleknuti i odabrati “lakši put”, ali nisu pa su za svoju odluku platili (pre)visoku cijenu. I kad dođoše sudbonosne ’90-te godine i Domovinski rat i jedni i drugi se nađoše na istoj strani, boreći se proti velikosrpskog nasrtaja, braneći svoju Domovinu. Shodno tomu, obrani Domovine pristupiše redovni vojnici, hrvatski branitelji koji su odslužili vojni rok u Jugoslaviji. Međutim, oni koji nisu prihvatili Jugoslaviju, nisu ni odslužili jugoslavenski vojni rok, stoga oni u obranu Domovine nisu pozvani, iako su je još žešće i revnije htjeli braniti. Zato su se pridružili Hrvatskim Obrambenim Snagama, odnosno HOS-u. Mladići i muškarci, momci i dečki, u vojnom smislu potpuni amateri, neobučeni, neiskusni – žutokljunci – pohrliše kao dragovoljci. 30. listopada ove godine, život si je oduzeo Stjepan Radonić. S obzirom da se ubio hicem iz pištolja na starom Masleničkom mostu, možemo zaključiti da je zaista htio umrijeti. Za tijelom se još traga, a mediji su skromno o tomu pisali, odnosno najmalobrojniji su prenijeli da pokojni Radonić bijaše pripadnik HOS-a, koji je s 19 godina sudjelovao u obrani dubrovačkog Srđa. Isto tako, samo najrjeđi govore o tomu kako je izgledala obrana Srđa; naime, 13 mladića, majke bi rekle – 13-ero djece – je obranilo Dubrovnik od JNA i CTO-a (Crnogorska teritorijalna obrana), uz pomoć 21 branitelja koji su se nalazili u zapadnom krilu Imperijala. Omjer snaga je bio 1:100 u korist četnika, ne uzevši u obzir tenkove, opskrbu streljivom, logistiku i dalje redom. Međutim, Srđ je obranjen, a time i Dubrovnik. 29. listopada je u Dubrovniku obilježena 25. obljetnica oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske i deblokade Dubrovnika. Međutim, na proslavi nije nigdje bilo obilježja HOS-a, ni grba ni slogana, dapače, nitko nije ni spomenuo ulogu HOS-a u obrani Dubrovnika. Ukoliko to povežemo sa samoubojstvom Stjepana Radonića dan nakon, čini se prilično jasnim zašto je pokojnik dignuo ruku na sebe. Ubio se jer one, koji su najviše dali, koji su dobrovoljno otišli braniti Domovinu, koji su najljepše godine svoga života žrtvovali, koji su se borili tolikom srčanošću da su odbili stostruko jačeg neprijatelja – njih nitko nije ni spomenuo. Njihov se slogan, t.j. pozdrav zabranjuje, njih se šikanira, proglašava razbojnicima, pijancima, ustašama, fašistima i dalje redom. Eto, zato se ubio Stjepan Radonić, inače pilot kanadera, čovjek koji je nastavio spašavati svoje sunarodnjake i u miru. Na taj je skandalozan propust pri obilježavanju oslobođenja juga Hrvatske reagirao samo HSP. Svoje su priopćenje zaključili riječima: „Za kraj ćemo parafrazirati Martina Niemöllera i reći 'Najprije su došli po HOS-ovce, a ja sam šutio jer nisam bio HOS-ovac…'“ Za neupućene, citat završava: „Naposljetku su došli po mene – nije ostao nitko tko bi se založio za mene.“ Kakva li je patologija na djelu kad se ljude, čiji je doprinos obrani Domovine nemjerljiv, proziva zbog prvog bijelog polja na grbu, zbog jednog bijelog kvadratića, koji bi „trebao“ biti crven?! Koliko li su pomračeni umovi kojima smetaju tri riječce: „Za dom spremni“?! Iz istog je razloga ruku na sebe dignuo Zvonko Bušić 2013. godine. Njega su nazivali teroristom, a bio je borac za slobodu, samo jedna u nizu žrtava poslovičnog hrvatskog poltronstva. No, gdje se nalaze uzroci posvemašnje hrvatske, čak i braniteljske šutnje spram nepravde koja se čini pripadnicima HOS-a? Je li to jal ili ljubomora? Nije li to zavist spram osobne hrabrosti, poštenja i čestitosti svih onih koji nisu pognuli glavu za vrijeme srbočetničke komunističke tiranije, spram odlučnih, nepokolebljivih, stamenih Hrvatica i Hrvata, koji bijahu i ostadoše dosljedni u svojim načelima i uvjerenjima?! Zaista, što očekivati od nemalobrojne većine, beskraljšnjaka i priprostih oportunista koji su svi beziznimno dali sljedeću zakletvu pri završetku vojnoga jugoslavenskoga roka: “Ja (ime i prezime), svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, ustavni poredak, nepovredivost i celokupnost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i da ću čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Uvek ću savesno i disciplinovano izvršavati obaveze i dužnosti branioca svoje samoupravne socijalističke domovine i biti spreman da se borim za njenu slobodu i čast, ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život.” Vjerolomci i izdajnici, “oath-breakers”, kazali bi Englezi. Ni nakon svega, od njih nikakve koristi, mjesto da prvi stanu u obranu čestitijih i boljih od sebe. No, njihova je sudbina odavno prorečena: “Ujutro se vraćao u grad i ogladnje. Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: 'Ne bilo više ploda s tebe dovijeka!' I smokva umah usahnu. Vidjevši to, učenici se začude: 'Kako umah smokva usahnu!’“  (Mt 21,18-20) Ne bi bilo „zgorega“ za kraj spomenuti skupinu od trinaest pripadnika samostalne 9. splitske bojne HOS-a koji su branili Srđ: Ivan Perkušić, Stipan Radonić-Doc, Siniša Orošnjak-Siso, Danijel Horvat-Gomila, Joško Rogošić, Željko Klarić, Nenad Čolija, Duje Cota, Grgo Grgić, Ivan Slipčević - poginuo kasnije u zaleđu Zadra, Jozo Topić, Branko Cvitanović i Damir Zubanović. Neka se za njih zna prije no dignu ruku na sebe. To su hrvatski sinovi, ne „heroji“, već – junaci. Za dom spremni!   Mila Marušić