13. studenoga 1941. Četnički vojvoda Branko Bogunović – srbijanski tisak tvrdi da su ‘antifašistički ustanak’ u NDH predvodili četnici!

Radi se o jedinstvenom ustanku na jednom velikom području, a srbijanski tisak tvrdi da je jedno od glavnih lica u navodnom ‘antifašističkom ustanku’ bio četnički vojvoda i poznati koljač iz Grahova – Branko Bogunović.

 

Čak i srbijanske novine danas pišu da je 27. srpnja, koji se slavio i slavi kao dan ustanka u Hrvatskoj i BiH (Srbu i Drvar), zaista bio mjesto četničkog pokolja i da nema nikakve veze s nikakvim antifašizmom.

“Vojvoda Branko Bogunović je bio pomoćnik Momčila Đujića i komandant jednog četničkog korpusa. Upravo je on bio taj koji je 27. srpnja 1941. godine predvodio napad na Bosansko Grahovo koji se u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavao kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine”, piše Telegraf.rs

Ne zaboravimo važnu stvar: godine 1941. postojala je samo NDH, a ne Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i taj ustanak je bio jedna i jedinstvena pojava u tada jednoj državi NDH na povezanom prostoru Like i Zapadne Bosne u četverokutu Srb-Drvar-Grahovo-Petrova. Tek kasnije, formiranjem Jugoslavije, jedinstveni ustanak je razdvojen na dvije republike i obilježavao odvojeno.

U stvarnosti je to bio veliki pokolj Hrvata u državi NDH na velikom prostoru, praćen pljačkom, silovanjima, mučenjima i zvjerstvima. Nikakvog tu antifašizma nije bilo, osobito ne u nekom pozitivnom značenju i kontekstu.

Radi se o jedinstvenom ustanku na jednom velikom području, a srbijanski tisak tvrdi da je jedno od glavnih lica navodnog antifašističkoj ustanka bio četnički Vojvoda i bliski suradnik talijanskih fašista Branko Bogunović.

Cijeli tekst koji je srbijanski tisak posvetio zločincu i četničkom vojvodi Branku Bogunoviću, kao vođi ustanka 27. srpnja u NDH (dio Drvar-Grahovo) možete pročitati: NAJMOĆNIJA ČETNIČKA FOTOGRAFIJA IZ DRUGOG SVETSKOG RATA

Hrvati u Grahovu – priča o istrebljenju jednog naroda u ‘antifašističkom ustanku’

Za vrijeme četničko-partizanskog ustanka 27. srpnja 1941. Hrvati Bosanskog Grahova su gotovo u potpunosti zatrti u pokolju kojeg su srpski ustanici počinili u samomBosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima Obljaju, Luci, Koritima, Ugarcima i Crnom Lugu. Srpski ustanici su opljačkali i spalili sve hrvatske kuće.

Hrvati su se pokušali vratiti u to selo nakon uvjeravanja od talijanskih okupacijskih vlasti, no četnici predvođeni Brankom Bogunovićem (pomoćnik zapovjednika Dinarske divizije) su to spriječili. Prema prema izvješću Župske redarstvene oblasti Knin od 13. studenoga 1941., za četničkog vođu Bogunovića piše da “prijeti i danomice ubija i kolje hrvatski narod, sve dotle dok ne ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smije biti živo ni jedno hrvatsko lice.”

Prije rata je u župi Bosansko Grahovo živjelo više od 1500 Hrvata, a nakon rata je župa, koja je osnovana 1863. godine, u potpunosti nestala. Rimokatolička župa Bosansko Grahovo nestala je 27. srpnja 1941. godine, kada je u potpunosti zatrtačetničkim pokoljem.

Uz 62 ubijena Hrvata, grahovski župnik Juraj Gospodnetić je okrutno mučen nabijanjem na ražanj, da bi potom bio živ pečen pred očima svoje majke. Zajedno s ubijenim župnikom, tih je dana ubijeno oko 250 žena, djece i muškaraca Hrvata, župljana Bosanskog Grahova u selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima, Crnom Lugu i dr., pa je od prijeratnih oko 1500 vjernika župe Bosansko Grahovo na svojim ognjištima kraj II. svjetskog rata dočekalo samo nekoliko desetaka.

Hrvatske obitelji Špiranovići, Sarići, Kardumi, Bilanđije, Vulići, Čuline, Ćaćići itd morali su već u drugoj polovici 1941. napustiti svoje domove zato što su Hrvati i raseliti se diljem Hrvatske i svijeta.

I nove jugokomunističke vlasti nastavile su praksu etničkog čišćenja koji su započeli velikosrbi 1941.: većini katoličkih vjernika priječile su povratak u rodni kraj, a imovina Hrvata katolika dobila je vrlo brzo nove vlasnike – Srbe. Jugokomunistička historiografija i publicistika, te njeni pseudoznanstveni sljedbenici uporno i besramno prešućuju zločine nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941. odnosno protuhrvatski karakter tobožnjeg “antifašističkog” ustanka i povezanost ustanika s talijanskim fašistima.

Četnički i partizanski biljeg smrti već je 1941. godine, pod opravdanjem “ustanka”, posijao smrt samo među Hrvatima ovog kraja. Zanimljivo je da nije ubijena niti jedna osoba srpske nacionalnosti premda je na tom području bilo krađa, mučenja, silovanja, ubijanja, paleži, progona od strane srpskih ustanika. Njih ‘antifašisti’ nisu ni pomislili sankcionitrat, a kamoli primijeniti metode koje su primjenjivali na nevinim Hrvatima.

Sve to jasno govori o čemu se tu radilo – to nije bio ustanak, već krvavi pokolj po nacionalnom ključu.

Svaka sličnost sa 1991. godinom postoji. I tada se ubijalo po etničkom ključnu u ime Jugoslavije ili Srbije.

Sasvim svejedno, jer su žrtve bili – Hrvati.