14. rujna 1991. Zločini agresorske srpske vojske (Hrvatska Kostajnica) – Srbija otvorila i organizirala 50 fašističkih koncentracijskih logora za Hrvate
U mjestima gdje je srpski agresor slomio otpor golorukih branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO, lokalni Srbi i dr.) Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovale u obrani ili ne, odvodili su u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali. Logori su bili u Srbiji, djelovima BiH i okupiranim dijelovima Hrvatske, a svi su bili pod nadzorom Beograda i agresorske Srbije.
U tim logorima su vršena razdvajanja po spolu, nacijama kao u doba nacizma, odvajani su Hrvati i ne-Srbi, a zatim su zatvorenici mučeni i mučki ubijani.
Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba je imala 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet(5) godina, a nastarija je bila starica od 80 godina.
Hrvatska Kostajnica pala je 12/13. rujna 1991. godine u ruke četnika, a dan kasnije 14. rujna 1991. zarobljeni hrvatski branitelji, gardisti i policajci, sprovedeni su u zloglasni logor Manjača kod Banja Luke. U logore odvedeno je mnoštvo hrvatskih gardista i policajaca, kao i civila Hrvata.
Za vrijeme opsade grada počinjeni su zločini nad civilima u okolnim selima.
Pad brda Djed koje dominira gradom Kostajnice uzima se padom grada, a dogodio se 12. rujna. Srbi su zarobili 60 policajaca i gardista na Djedu i prijetili njihovim ubijanjem ukoliko se preostali branitelji Kostajnice ne predaju. U gradu je nastalo rasulo te se dio branitelja odlučio na proboj, dok je dio zarobljen i odveden u logore Glinu i Manjaču kod Prijedora.
„U Srbiji i privremeno zaposjednutim područjima Hrvatske ima ukupno 50 koncentracijskih logora. U njima se nalazi na današnji dan još 5.969 Hrvata i drugih nesrpskih građana, 1992. predsjednik saborskog odbora za ljudska prava Neven Jurica Amnesty International, Helsinki Watchu, Međunarodnoj helsinškoj federaciji i lordu Carringtonu.
Preživjele su odvodili u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj gori, a i u niz logora je bio u tada okupiranom teritoriju RH.
Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitima. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika. Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.
Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to muškaraca, žena i djece.
Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila.
Komisija UN-a objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 (četristoosamdeset) logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.
Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisija postojanje tih logora smatra potvrđenim, a približno 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom “nepotvrđeno”.
Prema istom Izvješću, približno 330 srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 50 (plus 30 nepotvrđenih) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 na području Srbije i desetak Crne Gore.
Tema srpskih koncentracijskih logora za Hrvate iz Hrvatske i BiH, te strašnja mučenja, silovanja i ubijanja sustavno se zanemaruje u hrvatskim medijima i politici. Može se reći da se to čak i namjerno čini s obzirom na veličinu zlodjela i strahota koje su se tamo događale. Paradigma iz slučaja Zec i ovdje se ponavlja. Dok se za preko 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu ne zna gotovo ništa, kao ni za brojne ubijene hrvatske obitelji, jedan slučaj na drugoj strani uzet je kao simbol kojim se htjelo stigmatizirati cijeli Domovinski rat i borba za slobodu. Tako su i ovdje događanja u zatvorima Lora, Kerestinec i drugdje puno poznatija nego mnogo veće strahote koje su se događale u desetinama logora koje su krvnici držali za Hrvate.
Izvor:Narod.hr
Autor: Petar Horvatić/foto:slika zaslona
