15. rujna 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Osijek) – u bolnicu u Osijeku primljeno 5.222 žrtve agresije, a 954 je preminulo

Grad je razaran danima, a broj poginulih i ranjenih Osječana rastao je iz sata u sat – bilo je to pet pravih dana pakla koje je priredila JNA i pobunjeni Srbi iz Slavonije.

U rujnu 1991. Osijek su branili pripadnici 106. brigade Zbora narodne garde (ZNG), dvije bojne 3. brigade ZNG-a, dvije satnije Specijalne jedinice policije (SJP) Policijske uprave (PU) Osijek, nekoliko satnija Narodne zaštite (NZ) i jedna satnija Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).

Osijek je rujan 1991. dočekao u ratnom stanju, poluopkoljen od strane JNA i paravojnih formacija Srba iz okolnih srpskih sela, ali i samog grada. Gotovo je svakodnevno granatiran iz okolnih sela (prema nekim procjenama često i 700–1500 granata dnevno) iz smjera Baranje, s istoka iz Bijelog Brda i Klise, s jugoistoka iz Stare Tenje, ali i iz uporišta JNA u gradu. Sve do 6. rujna hrvatske snage u Slavoniji trebale su izbjegavati sukob s JNA. Tek je tada Zapovjedništvo ZNG-a za istočnu Slavoniju izdalo prvu zapovijed koja je uključivala i sukob s JNA.

Najveći udar 12. korpusa očekivao se prema Osijeku. Pripadnici 106. brigade ZNG-a iz Osijeka 11. rujna krenuli su u zauzimanje vojnog stacionara u Tvrđi. Nakon prvih napada na vojne objekte, pukovnik Karl Gorinšek, budući član GS OSRH, kojega je predsjednik Tuđman smatrao jednim od najboljih zapovjednika u Hrvatskoj vojsci, postavljen je za zapovjednika Zapovjedništva za istočnu Slavoniju.

Krenuli su napadi na vojarne JNA u Osijeku.

Osim tadašnje vojarne “Milan Stanovuković” (ili Bijele vojarne), osječki su branitelji oslobodili i garnizonsku vojarnu u središtu grada, koja je nosila ime “Maršal Tito” (Crvena vojarna), medicinski stacionar u Tvrđi, Dom JNA, u kojem je bilo zapovjedništvo garnizona i sjedište KOS-a, zloglasni Poligon C, kod naselja Brijest, te vojno skladište Lug, u šumi čepinskog Luga.

Tijekom bitke za osječke vojarne zarobljeno je čak 333 neprijateljskih oficira i podoficira. Obični su ročnici, opskrbljeni novcem za put, upućeni svojim kućama, diljem raspadajuće Jugoslavije, a oficiri srbizirane JNA poslije su zamijenjeni za zarobljene hrvatske branitelje i civile. Suočeni s padom Bijele vojarne, pripadnici JNA, ukrcani u tenkove i oklopna vozila, izvršili su proboj iz opkoljene vojarne i povukli se prema okupiranoj Tenji. Putem su pucali po obiteljskim kućama i javnim objektima, ostavljajući pustoš i smrt nevinih.

U mjesecima koji su slijedili Osijek je doživljavao pravi pakao, poglavito nakon pada Vukovara.

Od 17. studenog do 25. studenog 1991. velikosrpske snage potpomognute JNA dopiru sve do istočnih dijelova Osijeka, a obrambena linija se povlači skroz do predgrađa grada. Dana 17. studenoga 1991. pada Vukovar, što jako psihološki loše djeluje na sve građane Osijeka i njihov normalan rad u Osijeku. Egzodus djece, žena i staraca bio je svakodnevnica jer je Osijeku bila namijenjena sudbina Vukovara. Osijek postaje pust grad s tek oko 20.000 ljudi.

Tako je u tijeku ratnih razaranja velik dio stanovnika grada je migrirao iz grada, a mnogi su bili žrtve agresije velikosrba, i to nisu bili samo građani Osijeka, već i dragovoljci koji su došli pomoći obraniti Osijek.

Od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljene su u bolnicu u Osijeku 5.222 žrtve srpske agresije, od kojih je 954 poginulo.