16 hrvatskih branitelja junački je poginulo kako bi spasili Osijek od srpske agresije

Bitka na Rosinjači jedna je od manje poznatih, ali i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata Kada su 5. prosinca 1991. snage JNA i četnici, nakon strahovite topničke pripreme, krenuli u konačno osvajanja grada Osijeka općim oklopno-pješačkim napadom, najjači prodor usmjerili su kroz šumu Rosinjača na južnom prilazu gradu. Zbog toga što na tom pravcu nije očekivan veći prodor srpskog agresora, položaje u šumi Rosinjača držale su, prema uvriježenoj verziji događaja, samo snage ojačane desetine 106. osječke brigade Hrvatske vojske – ukupno 16 hrvatskih vojnika. U neravnopravnoj borbi, pokušavajući zaustaviti prodor daleko jačeg i brojnijeg neprijatelja, u snazi oklopno-mehanizirane bojne kojima su se pridružile i četničke jedinice Belih orlova, toga dana izginulo je svih 16 hrvatskih branitelja u šumi Rosinjača. Zaustavili neprijatelja i omogućili konsolidaciju osječke obrane Međutim, njihova žrtva nije bila uzaludna jer su svojim otporom na kratko zaustavili neprijatelja, što je omogućilo konsolidaciju obrane na drugim prilazima Osijeku. Zbog neuspjeha u pokušajima osvajanja poluopkoljenog Osijeka, JNA i srpski pobunjenici 8. prosinca punih su pet i pol sati granatirali grad. Nakon što su napadi donekle jenjali, organizirano je izvlačenje herojski poginulih branitelja iz Rosinjače. Bila je to iznimno opasna akcija jer je teren bio ispresijecan kanalima i minskim poljima, a vrijeme maglovito, dok je šuma zbog srušenih stabala bila teško prohodna. Pripadnici specijalne postrojbe bojne Frankopan i domicilni branitelji ipak su izvukli sve poginule, osim Mihajla Pelegrina koji se vodi kao nestao. Ponajviše zahvaljujući njihovom otporu grad je toga najkritičnijega dana ipak obranjen. Tog 5. prosinca 1991. sveukupno je u obrani Osijeka na njegovim prilazima poginulo 26 pripadnika 106. osječke brigade HV, a sveukupno je tog dana na osječkom bojištu poginulo više od 50 branitelja. ‘Smeta nas iskrivljena istina o Rosinjači’ Kroz priču o Rosinjači svih ovih godina u javnosti se vrti i teza kako su tog dana u ovoj šumi živote izgubili svi hrvatski branitelji koji su držali taj položaj, iz čega se može zaključiti da su poginuli ujedno i jedini koji su ga branili. Marko Kovač i Zdenko Žižanović bili su među 50-ak pripadnika 106. brigade koji su tog dana u jutarnjim satima preuzeli položaj od kolega iz noćne smjene. Njima, kao i ostalim njihovim suborcima, smeta iskrivljena istina o Rosinjači. “U javnosti se već godinama provlači da su ti dečki tamo bili sami, a to nije istina. Bilo nas je oko 50 i važno je to reći i znati”, rekli su za Slobodnu Dalmaciju. “Tukli su nas iz svih oružja i oruđa koje su imali. U povlačenju je bilo i otvorene bitke, pucali smo i mi na njih i vjerojatno su i oni imali žrtava, ali nikada se nije doznalo koliko”, kazuje Kovač, čije riječi potkrjepljuje i njegov suborac Zdenko. ‘Znam često reći da je Rosinjača jedna sekunda Vukovara’ “To je bio totalni pakao, veze su popucale… tukli su po drveću i kada su ga porušili, udarali su direktno u bunkere. Pucali smo mi na njih, oni na nas, gruvali su rasprskavajućim mecima, znam često reći da je Rosinjača jedna sekunda Vukovara. Mi smo pucali dok smo imali streljiva, a imali smo toga zapravo malo. Nismo svi ni puške imali”, kaže Žižanović. Dvojica hrvatskih branitelja prisjetila su se i akcije izvlačenja tijela poginulih suboraca iz šume Rosinjača. Kažu da su pripreme za nju trajale punih sedam dana. Izvidnici iz bojne Zrinski-Frankopan ispitivali su teren danima i konačno je donesena odluka da se krene u noći između 12. i 13. prosinca. ‘Vukli smo mrtva tijela i povraćali’ “Tijela su im bila smrznuta, nismo ih mogli nositi, pa smo ih umatali u šatorska krila i jedino što smo mogli bilo je vući ih. Najgore je bilo kroz kukuruzište, a kako se razdanjivalo i sunce izlazilo, tijela su im se odleđivala i počeo se osjećati neugodan miris. Što reći, vukli smo ih i povraćali, neki od nas padali su od umora, pomagali smo jedni drugima i danas mogu reći da sam ponosan na sve koji su u tome sudjelovali, jer smo obiteljima naših suboraca omogućili da dostojno ukopaju svoje najmilije”, ispričao je Kovač za Slobodnu. Ističe kako mu je žao što do današnjeg dana nije pronađeno tijelo Mihajla Pelegrina, koji je ubijen kada su nam drugi dečki tog 5. prosinca došli u ispomoć. “Tražili smo i njegovo tijelo, ali nismo ga našli”, rekao je Kovač. Najmlađi od poginulih bio je 18-godišnji Davor Milas, učenik Trgovačke škole. U toj je školskoj godini trebao maturirati, a u spomen na njegovu žrtvu škola se od prije nekoliko godina službeno zove Trgovačka i komercijalna škola “Davor Milas”. Autor: Danas.hr / net.hr