16. kolovoza sveti Rok – što kaže legenda o svecu i njegovom poznatom psu?

Jedna pobožna legenda, koja ima sve karakteristike anegdote, govori o svetom Roku i njegovom psu koji mu je nosio hranu dok je bio u skrovištu. Kada je dobri Bog pozvao Roka k sebi, kažu da je uginuo i pas koji je Roku donosio hranu u šumi. Sveti Petar je s radošću dočekao Roka na ulazu u raj, ali je rekao da pas ne može unutra. Sveti Rok se raspravljao sa svetim Petrom i to je čuo Isus koji se uključio u raspravu. Sveti Petar reče Isusu, kako Rok zahtjeva da i pas koji ga je hranio uđe u raj, ali da to nije „praksa“. Isus na to odgovori Petru, kako je on mogao sa sobom povesti pijetla koji je u Jeruzalemu zakukurikao, kad ga je zatajio. Petar ustuknu, te tako sveti Rok u pratnji psa uđe u nebesku domovinu.

Dan nakon proslave Velike Gospe ili Uznesenja BD Marije u nebo, pada spomen na jednog u narodu omiljenog sveca svetog Roka, koji su štuje u cijeloj Hrvatskoj od juga do sjevera, od istoka do zapada.

Sveti Rok (1295.–1327.) svetac je rimokatoličke Crkve, hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.

 

 

On je rođen u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio plemenitaš, bogati grof. Prema najstarijem Rokovu životopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve.

Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.

U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari.

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj.

Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.

Štovanje ovog sveca su uvelike proširili franjevci i kapucini. U Rimski martirologij ga je unio papa Grgur XIII. Taj unos kasnije potvrđuje i papa Urban VIII. Po vrhu, koji je po njemu je dobio ime, dobio je ime i istoimeni tunel, drugi najduži u Hrvatskoj, na autocesti Zagreb-Split.