16. siječnja 1962. umro Ivan Meštrović – kako su komunisti nastojali spriječiti pogreb velikog umjetnika

Na današnji dan 16. siječnja 1962. umro je Ivan Meštrović.

Taj genijalni umjetnik kipar rođen je iz Vrpolju kod Slavonskog Broda, a umro je u Indiani, SAD. Stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. 

Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je iz Sjedinjenih Država prebačeno u rodnu zemlju, gdje je trebalo biti izloženo dva dana u crkvi Sv. Marka u Zagrebu te potom dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu. 

Komunističke vlasti su u strahu tijelo se poslale specijalnim vlakom u Drniš, a potom u Otavice gdje je 24. siječnja 1962. pokopan u obiteljskom mauzoleju u crkvi Presvetog Otkupitelja.

Njegovo tijelo dopremljeno je zrakoplovom u Hrvatsku i trebalo je biti izloženo u Zagrebu i Splitu. Prema riječima njegovog sina Mate Meštrovića UDBA je strahovala od mogućih prohrvatskih i protudržavnih demonstracija pa je po pokojnika poslala poseban avion u Njemačku i tijelo brže-bolje nastojala prebaciti u Drniš.

Komunističke vlasti su se jako plašile Meštrovićeva pokopa

Tijelo je dopremljeno u Drniš posebnim vlakom, a samo četvorica momaka u hrvatskim narodnim nošnjama drniškog kraja pored lijesa dala su naslućivati da je u vlaku tijelo jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Drnišani su bili uz svog sunarodnjaka cijelim putem od Zagreba odajući počast svom sinu čija je želja bila imati vječni počinak u rodnom kraju. 

Po dolasku u Drniš, župljani su Meštrovićevo tijelo izložili u župnoj crkvi. Komunističke vlasti su se jako plašile ovog pokopa, pa je Ivan Meštrović pokopan četiri dana ranije nego je dogovoreno.

Prije samog pokopa, lijes je prema starim običajima ovog kraja bio pola sata izložen u roditeljskoj kući nakon čega su biskupi Franić i Arnerić krenuli na čelu kolone koja je ispratila ‘genija iz Otavica’.

Kada je biskup u svom govoru istaknuo da je Meštrović bio Hrvat i katolik, predsjednik drniškog komunističkog Narodnog odbora Smiljan Reljić viknuo je: “Narod tako ne misli!“, a ubačeni provokatori su počeli vikati: “Fašističke hulje!“, „Popovsko smeće!“, „Zločinci!“, što je izazvalo veliko negodovanje okupljenog naroda.

Komunistički provokatori su se stoga morali povući, a nakon ukopa uslijedila su uhićenja onih koji su branili dostojanstveni sprovod.

Navečer istog dana održana je sveta misa zadušnica u Splitu u crkvi Gospe od Zdravlja kojoj je prisustvovalo više od 4.000 ljudi!
O događanjima na Meštrovićevom pokopu pisali su i svjetski mediji, posebno jer se sin Mate želio informirati svijet o postupcima komunističkih vlasti prema njegovom ocu i Hrvatima drniškog kraja. Domaći komunistički tisak je o tome šutio. 

Zahvalnost Ivana Meštrovića kardinalu Stepincu

Ustaški režim nije blagonaklono gledao na Meštrovića pošto je on u jednom dijelu života bio član Jugoslavenskog odbora. Meštrović je imao dosta prijatelja među vlastima NDH-a, a osobito u ministru književniku Mili Budaku koji je velikog kipara upozoravao da se prvo skloni iz Splita od Talijana, pa onda i iz Zagreba. Ipak, uhićen je i u ustaškom zatvoru je proveo 4 mjeseca. Za njegovo oslobođenje zauzeo se osobno kardinal Stepinac, zbog čega mu je Meštrovića bio zahvalan do kraja života. 

To potvrđuje i njegovo pismo iz emigracije u tim olovnim ratnim danima za kardinala i Crkvu: 

„Bio sam u Švicarskoj, u Ženevi, kad me opčinila želja da isklešem Raspeće. Svaki raspoloživi hrast kupila je tvornica koja proizvodi kundake za puške, vjerojatno za obje zaraćene strane. Namučio sam se dok od tvornice nisam dobio nekoliko dasaka. Nisam mogao dobiti cijeli komad debla, budući da su svi bili izrezani. Konačno sam otkrio jedno deblo koje nije bilo izrezano, propadalo je i stajalo je s korijenjem u zemlji, i smatralo se da nije dobro za puške jer drvo vjerojatno trune. Kad sam počeo raditi na njemu otkrio sam da je drvo čvrsto i puno.

Drvosječa mi je redao da je deblo bilo uvezeno. Začudio sam se kad sam doznao da je došlo iz moje rodne države, Hrvatske. Isti komad drva bio je kasnije vraćen u Hrvatsku, preoblikovan u scenu Raspeća. Danas stoji tamo, u maloj kapeli, u zemlji u kojoj se Katolička crkva svakodnevno razapinje. Na čelu te patničke Crkve je kardinal Stepinac, moj sunarodnjak, moj dragi prijatelj, na kojeg sam, kao i svi Hrvati, ponosan. „