17. listopada 1991. - Hrvati prognani iz Iloka

Na današnji dan, 17. listopada 1991. godine kolona od 8000 ljudi, civila, staraca, žena i djece, morali su napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati. Nakon okupacije zapadnog Srijema i Iloka civili koji su ostali u svojim kućama su mučeni i ubijani od strane okupacijskih snaga. U travnju 1991. nakon četničkog skupa u obližnjem Jagodnjaku i javnih izjava Milana Paroškog, zastupnika u parlamentu Srbije kada je rekao ove riječi: „One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe“ i još : „Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši“, Hrvatima Iloka je bilo jasno što ih čeka. Stalnoj demonstraciji sile oklopno mehaniziranih postrojbi JNA po Hrvatskoj u prvoj polovini 1991. cilj je bio pokazati svu njezinu snagu te zaštititi velikosrpske pobunjenike od djelovanja MUP-a i ZNG-a. U takvu su ozračju 8. srpnja 1991., nakon cjelodnevnih provokacija pucnjavom iz streljačkog naoružanja sa srpske strane obale, preko mosta na Dunavu pokraj Iloka krenula četiri tenka T55 JNA. Nakon prelaska mosta tenkovi JNA su namjerno pregazili policijsko vozilo na kontrolnoj točki, pritom je poginuo jedan hrvatski policajac, a trojica su ranjena. Kada su vidjeli što se događa, pripadnici 3. bojne 1. brigade ZNG-a Zoltan Hadrava i njegov pomoćnik Marijan Knežević propustili su prva tri tenka, a četvrti je uništio Zoltan ručnim raketnim bacačem RPG7. Kad su vidjele što se dogodilo, posade preostala tri tenka izašle su iz tenkova i pobjegle ostavivši za sobom prvi uništeni neprijateljski tenk u Domovinskom ratu te tri nedirnuta. Nakon pokolja hrvatskog stanovništva početkom listopada u obližnjem srijemskom selu Lovasu koje je administrativni dio općine Ilok, branitelji Iloka dobili su ultimatum od časnika zločinačke i komunističke JNA da predaju oružje i grad u ruke Srba. Grad je bio odsječen od ostatka Hrvatske i u okruženju jedinica JNA, a u okolnim hrvatskim selima Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugima već su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima. Gradska skupština Iloka 12.listopada 1991. donijela je odluku da građani na referendumu sami odluče o svojoj sudbini. 13. listopada 1991. građani Iloka izlaze na referendum u situaciji kad je grad potpuno okružen, a prva slobodna teritorija udaljena je 50 km. Svaki oružani otpor bio bi uzaludan, a dodatno je situaciju otežavala činjenica da je grad bio pun civila iz okolnih mjesta koji su spas pronašli u Iloku. Na referendumu je odlučeno da se prihvati odlazak iz grada te je u Šidu 14. listopada 1991. u prisustvu generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova europske komisije potpisan sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz grada Iloka. Isti dan jedinice JNA ulaze u mjesta Šarengrad, Bapska i Mohovo te počinju mučenja i ubijanja stanovnika koji su se tamo nalazili. Pripadnici ZNG i pojedine skupine građana nisu vjerovali u potpisani sporazum te se u noći sa 15 na 16. listopada skupina branitelja odlučuje se za proboj te nakon tri dana stižu u Lipovac. 17. listopada kolona od 8000 ljudi, civila, staraca, žena i djece, morali su napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati i kreću na put dugačak više od 40 km u Lipovac, prvo slobodno mjesto u Hrvatskoj. Oni Hrvati koji su odlučili ostati u svom domu bili su uhićavani, ubijani i odvođeni u logore. Oni su na rukavima morali nositi bijele rubce, a kuće su im označene bijelim krpama, a sva vrijedna imovina im je opljačkana. Podrumske prostorije policijske postaje, SDK-a i privatnih kuća, postali su mučilišta. U studenom i prosincu 1991., počela su useljavanja Srba u hrvatske kuće koje nisu bile srušene. Nakon oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja, već 1996 g. Ilok posjećuje pokojni i prvi predsjednik slobodne Hrvatske Franjo Tuđman. 1997. godine srpski okupator minira crkvu u Iloku, koja je samo jedna od mnogih uništenih u posljednjem ratu. Progonstvo Hrvata iločkoga kraja je potrajalo sve do okončanja tzv. „mirne reintegracije“, odnosno uspostave hrvatske vlasti u Hrvatskom Podunavlju, nakon čega se u svoje domove vratio tek dio prognanika.