17. ožujka 1914. A. G. Matoš – rođenjem Srijemac, a odrastanjem i dušom Zagrepčanin

Matoševi stihovi o izdaji Hrvatske, njenom razapinjnju, hrvatskim Judama i potrebi Hrvata da se podignu i pokrenu protiv svojih izdajnika snažno odjekuju i imaju svoj smisao i snagu u današnje vrijeme. Rođenjem Srijemac, odrastanjem Zagrepčanin.

Antun Gustav Matoš rođen je 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams, a umro na današnji dan 1914. godine. Matošev otac bio je učitelj podrijetlom iz prekodunavske Bačke, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka ispred Hrvatskog Sabora. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završene pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju. Boemski život, lutanje i smrt u Zagrebu S neuspjehom studira Vojni veterinarski fakultet u Beču, a 1894. dezertira s odsluženja vojnog roka zbog nepodnošenja vojne stege. Uhićen je i proveden u zatvor u Petrovaradinu, odakle bježi i sklanja u Srbiju, prvo u Šabac, pa zatim u Beograd. Tu živi tri godine boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist i piše književne kritike. Nakon Beograda 1898. putuje diljem Europe i završava u Parizu gdje ostaje pet godina. U Pariz je ušao s putovnicom svoga brata, a u francuskoj prijestolnici živio je na rubu bijede. U Parizu se susreće sa književnim djelima i piscima koji će najviše utjecati na njegov rad. U Beograd se vraća 1904. , a godinu dana kasnije potajice u Zagreb. Austro-Ugarske vlasti su ga na kraju odlučile pomilovati, pa se 1908. definitivno vraća u Zagreb. Prvi znaci raka grla javljaju se 1913., a na današnji dan umire u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu. Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, a mnoge ulice i kulturna društva u Hrvatskoj nose njegovo ime. U Zagrebu, gradu kojem se uvijek vraćao, podignut mu je spomenik u obliku klupe na kojoj sjedi i gleda Zagreb. Djela A.G. Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta. Težnju da se nigdje ne ponavlja, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899;  Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. Najpoznatije Pjesme “Notturno” “Utjeha kose” “1909.” “Jesenje veče”

 „1909.“

Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

 

                                                                  A.G. Matoš