17. ožujka 2002. umrla Ljubica Štefan – mit o genocidnosti Hrvata raširen je iz krugova Srpske pravoslavne crkve! - IN MEMORIAM

Dana 17. ožujka 2002. napustila nas je zaslužna Hrvatica, pravednica među narodima i povjesničarka, koja je i po cijenu života, tijekom rata razotkrivala srbijanske laži i skrivene namjere njihove politike: Ljubica Štefan.

Ona je 1991. i 1992. potajno iz arhiva u Beogradu prikupljala građu o srbijanskim zločinima s elementima genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, o Jasenovcu i Stepincu, a onda tu vrijednu građu donijela u Zagreb.

Napisala je, za Hrvate više značajnih knjiga, od kojih je jedna „Srpska pravoslavna crkva i fašizam“.

Knjiga piše držanju Srpske pravoslavne crkve u drugom svjetskom ratu. Autorica je dokazala bliski odnos episkopa i svećenstva Srpske pravoslavne crkve s njemačkim vlastima i zagovaranje antisemitizma kod srpske pravoslavne crkvene hijerarhije. Kao posebni doprinos ove knjige stoji zaključak da je upravo iz krugova Srpske pravoslavne crkve raširen mit o genocidnosti Hrvata i o daleko većem broju Srba stradalih tijekom drugog svjetskog rata od onog koji prihvaćaju objektivni znanstvenici, piše bib.irb.hr.

Ljubica Štefan prva je Pravednica među narodima proglašena od strane države Izrael pod imenom Hrvatske na njezin izričit zahtjev.

Uz ime Ljubice Štefan i njezinog strica Luje Štefana po prvi puta na Yad Yashemu upisuje se ime države Hrvatske – Croatia!

Bilo je to ratna 1992. godina. Do tada su prethodni pravednici Hrvati/ice bili upisivani pod imenom bivše države – Yugoslavia.

U teško ratno vrijeme u velikoj tajnosti i strahu, jer je rat dočekala u Beogradu, od 1991.-1992. radila je u beogradskim arhivima i prikupljala građu o srpskim genocidima nad Albancima, Hrvatima, o SPC, o Jasenovcu i o Stepincu, te objavila 8 knjiga vezano uz ta istraživanja.

Sve to još je uvijek vrlo aktualno i danas, posebice svetost Stepinca za koju se je Ljubica posebno zalagala.

Pala je u zaborav, pa smatramo da nam je dužnost osvježiti sjećanje na nju. Svojim istraživačkim radom neizmjerno je zadužila hrvatski narod.

Njezin vrijedan rad posebice se može uočiti u knjizi Juraj Batelje – Rivellijeva zavjera laži, Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva (Zagreb, 2015.).

Ljubica Štefan napisala je vrijedan uradak koji potvrđuje da je logor Jasenovac godinama poslije završetka 2. svjetskog rata radio kao komunistički logor. Posebno su vrijedna sakupljena osobna svjedočanstva ljudi koji su sami bili zarobljenici u logoru. Pri tome su osim strašnih tortura, vidjeli stotine ubijenih leševa vojnika i civila, iskapali plitke jame sa svježe ubijenim leševima, rušili zidove logora i vidjeli sve strahote tog komunističkog logora. Osobito su zanimljivi dijelovi gdje se analizira višekratni i višedesetljetni pokušaji komunističkih vlasti da istraživanjima dođu do nekih dokaza za svoje uvelike uveličane brojke o žrtvama ustaškog logora Jasenovac. Vrijedno je svjedočanstvo Srbina dr. Živanovića iz 1963. gdje je napisao da je vidio veliki broj leševa koji nisu bili logoraši zbog predmeta koje su posjedovali (noževi, zlatnici, prstenje), civilne odjeće, odjeće vojnika NDH i nošnji hrvatskih seljaka, te dječjih cipelica manjih od broja 33.