18. listopada 1991. pokolj u Novom Selu Glinskom – nitko iz eskadrona smrti nije priveden pravdi!

Umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan, koji je godinama prije podizanja kaznene prijave protiv Malovića i ostalih istraživao slučaj Novog Sela Glinskog te pronašao svjedoka zločina, još uvijek živog M. P., kaže da je sramota što institucije RH ovaj zločin nisu procesuirale davno prije, dok su počinitelji i svjedoci bili živi. “Kako vrijeme odmiče, svjedoci umiru ili se, namjerno, sve manje sjećaju. Nakaradno je da je hrvatsko pravosuđe bilo jako brzo i efikasno u slučaju ubijene Ljubice Solar u Sisku, a jako sporo i nezainteresirano u slučaju masakra 33 civilne osobe u Novom Selu Glinskom”, kaže Orkan. Na ulazu u Novo Selo Glinsko, uzbrdo s desne strane, nalazi se stari tenk T-34. Tenk je položen na dominantni položaj kao trajni podsjetnik na rat. Ovo je selo danak u ratu, u samo nekoliko listopadskih dana od 18. listopada nadalje, platilo s 33 ubijena hrvatska civila. Dimenzije zločina, obzirom na broj stanovnika, mogu se smatrati stravičnima. Selo je u tom trenutku brojalo tek koju stotinu duša, piše novilist.hr Glavni vođa eskadrona smrti bio je Duško Malović. Kao pripadnik JNA, odnosno KOS-a, a u slobodno vrijeme trener pit-bul terijera za borbe pasa i tjelohranitelj glazbene zvijezde Tatjane Matejaš Tajči, sa svojim eskadronom smrti neodređenog dana sredinom listopada 1991. godine, tada23-godišnji Duško Malović, ubio je 33 hrvatska civila među kojima i 15-godišnju Katicu Šimanović. Prema informacijama, od osmorice bivših pripadnika srpske postrojbe koja je počinila masakr nad 33 civila u Novom Selu Glinskom, navodno ih četvorica, a među njima i Duško Malović, više nisu živi, dok oni živi ne borave na području RH. Prema pisanju srpskih novina, Malović je u ratnim godinama postao instruktor specijalnih jedinica Vojske Republike Srpske i ozloglašeni zločinac blizak rukovodstvu bosanskih Srba s Pala. Navodno je kontrolirao uvoz nafte u RS i u bivšu Republiku Srpsku Krajinu. Jedne noći tijekom 1994. našao se u Beogradu u društvu tada poznatog srpskog kriminalca Gorana Vukovića Majmuna, upravo u vrijeme kada je na njega izvršen atentat. Tom prilikom ubijen je i Malović, monstrum i vođa eskadrona smrti u Novom Glinskom Selu Kalvarija hrvatske obitelji Šimanović – zločinci na slobodi Pune 23 godine nakon ubojstva hrvatskih civila u Novom Selu Glinskom – a u te 23 godine rat je počeo, odvijao se u svoj svojoj sadržajnosti, s jasnim žrtvama i agresorima, pa oslobodilački završio – hrvatsko pravosuđe nije otkrilo tko je, kada, kako i zašto ubio 33 nedužne duše. Kroz sve to vrijeme žrtve Novog Sela Glinskog pale su u zaborav i sve tako do lipnja 2014. godine, kad su s velikim, predugim zakašnjenjem, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva konačno podnesene kaznene prijave protiv zapovjednika izviđačko-diverzantske grupe teritorijalne obrane Gline Duška Malovića i sedmorice pripadnika te srpske postrojbe. “Ne mogu ni zamisliti kako je izgledala smrt moje obitelji, što je tko od njih rekao i pomislio u zadnjim trenucima života ili što je tko od njih nosio na sebi. Sve me to muči, ali najteže mi pada što do danas ne znamo gdje su točno ubijeni i gdje su im posmrtni ostaci. Ni groba im ne mogu napraviti, a ni svijeću nemam gdje zapaliti. Još je gore što neki lokalni Srbi moraju znati gdje su kosti pobijenih pa tako i moje obitelji. Umjesto da meni i ostalim preživjelima olakšaju muku i patnju kroz koje prolazimo 23 godine, neki su me od njih znali provocirati govoreći da nekad hodam po mojima ili uz moje. Značilo bi to da su zakopani negdje oko moje kuće, ali ne znam gdje, a nitko od njih to ne želi reći. To mi je konkretno rekla jedna ovdašnja žena, Srpkinja. Odakle to njoj? Da li nešto zna pa mi ne želi reći, ni meni ni policiji ili ništa ne zna nego iz čiste zlobe provocira? Ne znam ni sam što je gore. Ponekad ne znam kako se postaviti u takvim situacijama. Dobra je okolnost da su se provokatori zadnje vrijeme ipak malo primirili. No teško mi je živjeti s takvim teretom”, kaže Josip Šimanović, prerano ostarjeli, lica izbrazdanog borama zadnji član nekada cijenjene, ali nadasve skromne obitelji Šimanović. S teretom smrti svoje obitelji toliko se teško nosii da je od boli, očaja i nemoći želio oduzeti sebi život. Spasili su ga, kaže, dečki, iz vojske, iz glinske samostalne postrojbe. Sin čovjeka koji je zločince doveo u Novo Glinsko Selo – pravosudni policajac RH! No zato se, apsurda li, država pobrinula da posao unutar državne službe dobije sin osobe po imenu M. P. Naravno da sin ne može, ne mora, a ni ne smije odgovarati za grijehe svog oca, no gdje je tu pravda ako Josip kao žrtva srpskog zločina u Novom Selu Glinskom ne može dobiti posao pravosudnog policajca u Kazneno-popravnom domu Glina, dok sin osobe M. P., koja je Duška Malovića i sedmoricu krvnika dovela Novog Sela Glinskog, gdje su počinili pokolj, bez problema radi kao hrvatski pravosudni policajac! Naravno, pokušano je razgovarati s M. P. koji živi u jednom selu blizu Novog Sela Glinskog, ali se nije javljao. Njegov sin poručio je da nema što reći, a majka, s kojom smo razgovarali na pragu kuće u kojoj se u tom trenutku vjerojatno skrivao M. P., kaže da su za rat, “od Afganistana i Iraka, preko Ukrajine i prije svega prostora bivše Jugoslavije, krivi – novinari!”, piše novilist.hr Ivan Horvatić: Zavjet šutnje lokalnih Srba i sramota hrvatskog pravosuđa Predsjednik zavičajnog kluba Novo Selo Glinsko i predsjednik udruge roditelja poginulih branitelja Petrinje Ivan Horvatić, kojem je otac ubijen u pokolju, dok mu je sin poginuo kao hrvatski branitelj u Petrinji, neprihvatljivim, pa čak i sramotnim smatra da su hrvatskom pravosuđu doslovno trebale čak 23 godine za podizanje kaznenih prijava protiv počinitelja zločina u Novom Selu Glinskom. “Naravno, nitko od njih više nije dostupan i zato sačuvaj me Bože hrvatskog pravosuđa, kaže Horvatić. Posebno ističe da i danas na ovom području žive neki Srbi koji ako i nisu ubijali onda sigurno znaju tko je među njihovima ubijao. Ali, neće da kažu. To je, nažalost, njihov zavjet šutnje”, završava Horvatić. Cijeli tekst u Novom listu možete pročitati ovdje