18. rujna 1991. poginuo Ludvig Pavlović – ponosni hrvatski sin Hercegovine

NA DANAŠNJI DAN Dana 18. rujna 1991. poginuo je Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli „bugojanac“ iz skupine koja je pokušala 1972. podići oružani ustanak protiv komunista. Stradao je dok je skupina Hrvata u Hercegovini napala konvoj JNA. Ludvig Pavlović i njegova obitelj prošli su pravu kalvariju u komunističkoj Jugoslaviji. Njegova smrt, kao i smrt još niza istaknutih hrvatskih domoljuba, u javnosti postavlja pitanje djelovanja umreženih struktura bivših komunističkih vlastodržaca i njihovog kruga od početka Domovinskog rata do danas. Dana 18. rujna 1991. poginuo je Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine „bugojanaca“, hrvatskih ustanika koji su oružanom pobunom 1972. htjeli srušiti totalitarni komunistički režim. Tog dana skupina hrvatskih gerilaca je (u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku) napala u Hercegovini vojni konvoj. Tom prilikom na strani JNA poginuo je vodnik Vojko Čeh, a na hrvatskoj strani Ludvig Pavlović. Bilo je to u vrijeme kada su Hrvati Hercegovine zajedno sa ženama, starcima i djecom svojim tijelima lijegali pred tenkove JNA želeći spriječiti genocid koji se događao u njihovoj domovini od Vukovara do Dubrovnika. Tko je bio Ludvig Pavlović? Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je i uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti. Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku. Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tučnjave sa zloglasnim kriminalcem i UDB-inim ubojicom Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom srpske vojske. Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta: Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubiča Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Po njemu je nazvana HVO-a Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović. Misteriozna ratna ubojstva hrvatskih domoljuba – ima li UDBA prste? Početkom rata 1991. u Hrvatskoj su se dogodila mnogobrojna ubojstva hrvatskih domoljuba i ljudi koji su imali veliki autoritet neupitnih vođa kod hrvatskog naroda kao borci za njegovu slobodu. Osim Ludviga Pavlovića, tu valja spomenuti i Miru Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i još neke javnosti manje poznate domoljube. Danas nakon 25 godina mnogi se pitaju da li su ta sva ubojstva bila samo plod slučajnosti ili je i tu bila vidljiva ruka zloglasne UDBE? Ono što je vrlo očigledno da su stare komunističke strukture, osobito iz obavještajnih komunističkih krugova bivših zemalja Jugoslavije, umnogome zadržale svoje pozicije i privilegirane položaje u političkom i ekonomskom životu tih zemalja do današnjeg dana. Plod je to infiltracije u nove države od samog početka i nedostatka lustracije. Tek sada neke stvari izlaze na vidjelo, osobito na suđenju Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. Sigurno je da su te moćne strukture htjele očuvati sve privilegije i domoći se ekonomske, političke i medijske vlasti. Prepreka u tome u Hrvatskoj su im bile dvije skupine ljudi: nepotkupljivi hrvatski domoljubi koji imaju herojski status u hrvatskom narodu i povratnici iz dijaspore koji su živjeli i odrasli u pravoj demokraciji završavajući pri tome doktorate iz raznih područja, kao i dokazanu uspješnost u ekonomskim vodama zapadnog slobodnog svijeta. Ti ljudi nisu bili podobni tim zaplotnjačkim strukturama i predstavljali su im veliku smetnju i opasnost. Stoga, razvoj prilika u Hrvatskoj do današnjih dana pokazuje sustavno potiskivanje i blaćenje ove dvije grupe ljudi u korist komunističkih dužnosnika bivšeg sustava, kao i njihove rodbine i prijatelja koji su pokupili ‘vrhnje’ u privatizaciji i zavladali političkim, medijskim i ekonomskim životom u Hrvatskoj. Zbog toga hrvatska javnosti gotovo vapi za poznavanjem istine o svim događanjima od 1945. do današnjih dana. To osobito traže grobovi domoljuba i brojne nevine žrtve komunističkih progona.