18. siječnja 1964. – rođen hrvatski branitelj Vlado Ivčić, poginuo u boju za Trokut kraj Novske 1991.

Vlado Ivčić rođen je 18. siječnja 1964. godine u Samoboru. Kao hrvatski branitelj preminuo je od posljedica ranjavanja na ratištu kod Novske u jesen 1991.

Roditelji su mu otac Vladimir i majka Barica. Hrvat i katolik, oženjen je bio suprugom Anđelom, otac kćeri Maje i sina Janka. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor elektrotehnike u Srednjoj strukovnoj školi u Samoboru.

 Ivčić je također bio predsjednik društva Gradska glazba Samobor i jedan od najistaknutijih svirača. Pripadnik 151. samoborske brigade HV od 18. 09. 1991. godine. Teško je ranjen u akciji oslobađanja mjesta Trokut kod Novske, 29. 10. 1991. godine, te je od posljedica ranjavanja preminuo. Posljednje počivalište nalazi se na mjesnom groblju u Rudama. Nositelj Spomenice Domovinskog rata i odlikovan ordenom Zrinskog i Frankopana. Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika 1994., a 1999. g. čin pukovnika, piše logro.hr.

Njegova je supruga šest mjeseci nakon njegove pogibije napisala ovu potresnu pjesmu:

Bolno sjećanje

Stravičan utorak!

Užasna srijeda!

Jezivi četvrtak!

Ti na rodnom pragu.

Bijel!

Miran!

Leden!

Nije istina! Nije istina! Nije istina!

Još prije šest mjeseci i 12 dana

29 listopada 1991. godine odigrao se žestoki boj za motel „Trokut“ (Trokut Novska) na novljanskom ratištu koji je obilježio početak operacije “Orkan ’91”. Mjesto „Trokut“ je lokalni naziv za nekadašnji motel koji se i danas, ali u ruševnom stanju, nalazi točno na pola puta između Novske i Lipika. Za vrijeme rata bio je strateški važna lokacija kako za hrvatske, tako i za agresorske srpske snage. S njegovog mjesta nadzirao se cijeli teritorij novljanskog kraja oko Baira, Lovske, Brezovca, te dalje Donjeg Čaglića…

Kako piše Braniteljski portal, operacija je počela u 6 sati ujutro napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom. Hrvatske su snage na pravcu iznad Novske krenule u dva smjera, jedan je bio prema selu Bair, a drugi prema Trokutu, s tim da se glavnina snaga usmjeravala prema Bairu jer se smatralo da je tamo srpsko uporište najčvršće. Prema motelu „Trokut“ poslane su iz pravca Novog Grabovca 3. đurđevačka bojna 105. bjelovarske brigade, 151. samoborska brigada i zagrebačka dragovoljačka postrojba „Štraseri“ uz pratnju oklopnih vozila. Zadaća im je bila ovladati cestovnim raskrižjem pred motelom probijajući se šumskim putem.

Kiša granata i cestovne barikade

I dok je ostatak snaga uspješno oslobađao Bair, drugi pravac je od početka imao mnogo problema. Napredujući kroz šumu, hrvatske vojnike je usporavala kiša granata, a oklopna vozila teško su se kretala pored cestovnih barikada. U jednom trenutku, oklopnjaci su se razdvojili od glavnine pješaštva i krenuli prema Bairu. Prve izravne borbe dočekale su vojnike na 200 metara od motela u srpskim rovovima, a tada su dobili nešto minobacačke potpore iz Novog Grabovca. Kao zaštitu od paljbe iz motela, hrvatski su vojnici iskoristili masivan partizanski spomenik neposredno uz motel, odnosno betonski zid i grmlje oko spomenika. Na toj poziciji očekivali su pomoć u ljudstvu iz Novog Grabovca i tenkove iz Baira.

Žestina paljbe

Jedan dio đurđevačke bojne upao je u unakrsnu paljbu pa je dio vojnika priskočio u pomoć. U bliskoj borbi posebno se istaknuo Jurica Rešetar koji je sam likvidirao skupinu srpskih vojnika. Kada su ostali vojnici izbili na „Trokut“, našli su se u paklu srpskog naoružanja. Žestina paljbe zaustavila je njihovo daljnje napredovanje. Oko 14 sati počelo se s povlačenjem prema Novom Grabovcu, a „Trokut“ će biti oslobođen tek 19. studenog 1991. godine.

U  boju za „Trokut“ poginulo je 12 heroja – Ivan Rengel, Davor Kelemen, Rajko Turk, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić, Zlatko Zubić, Božidar Vlahović, Ivica Šabić, Željko Pulfer, Siniša Lajišić, Tomo Čižmešinki te Vlado Ivčić koji je od posljedica ranjavanja preminuo u Zagrebu.