1946. Pula – zašto su partizani i OZNA eksplozivom ubili mnoštvo kupača na glavnoj gradskoj plaži?

U kolovozu 1946. godine velika tragedija zadesila je Pulu. Dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli. Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti nisu podnosili. U to vrijeme još nije donesena konačna odluka o statusu Istre i Trsta. Engleski arhivi su otkrili da je eksploziju podmetnula partizanska vlast i Titovi agenti s ciljem zastrašivanja i iseljavanja stanovnika Pule. Engleski arhivi otkrivaj da su Vergarolu režirali Titovi agenti (Gli archivi inglesi rivelano: la strage di Vergarolla voluta dagli agenti di Tito) – naslov je članka objavljenog u tršćanskome dnevnom listu Il Piccolo 9. ožujka 2008. godine. U članku se tvrdi kako su dva talijanska novinara u jednom londonskom arhivu pronašla dokaz da je agent OZN-e Giuseppe Kovacich aktivirao mine koje su na kupalištu Vergarola u samom središtu Pule. Već od ranije postojala je sumnja da je eksplozija izazvana namjernim ljudskim djelovanjem. Pošto domaće stanovništvo Pule, a osobito Talijani, nisu željeli napustiti Pulu nakon 2. svjetskog rata, po dostupnim informacijama iz trsćanskog “Il piccola” koje je objavilo feljton o tome, a iz izvora engleske tajne službe – proizilazi da je bombe aktivirala osoba ili osobe uz pomoć zloglasne riječke Ozne. Pogrom Talijana iz Istre djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili ubijeni su i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe. Pula – zona pod utjecajem Zapadnih sila Spomenuta eksplozija na Vergaroli dogodila se 1946. godine, u neposredno poslijeratno vrijeme, kada je Pula tvorila Zonu A pod Savezničkom vojnom upravom (SAD i Velika Britanija, dio bez prisutnosti jugoslavenskih partizana) te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija – saveznici – Italija.

Amaterska snimka eksplozije u Puli 1946.: wikimedia.commons.org

Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu. Iseljavanje i nesigurnost u Puli je najviše poticala opća atmosfera nesigurnosti i panike koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa i straha od komunističkog poretka. Općenito, Istra je u 20. stoljeću bila mjesto velikog egzodusa, prvenstveno Hrvata, a nakon II. svjetskog rata i Talijana. Već za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Istra bila pod Austro-Ugarskom, preko 60.000 ljudi je napustilo Istru u smjeru Austrije, Češke, Slovačke i Mađarske. Masovno i nasilno iseljavanje iz Istre bio je trajan proces Iseljavanje iz Istre nakon I. svjetskog rata  bilo je vrlo često (katkad i u masovnim valovima, osobito nakon pojave talijanskog fašizma: 1920., 1921., 1924., 1929/30., 1935/36., 1939). Među istarskim bjeguncima (emigrantima) bilo je pripadnika svih staleža: radnika, seljaka, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, svećenika, činovnika, odvjetnika. Pojedini radnici i seljaci iselili su se u zapadnoeuropske države, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a neki i u daleke prekomorske zemlje sjeverne i južne Amerike, Australije i na Novi Zeland. Više od 90% ostalih bjegunaca, Hrvata, potražilo je utočište u matici Hrvatskoj (tada dio Kraljevine SHS, koja se od 1929. naziva Kraljevinom Jugoslavijom). Istarski Hrvati doprli u gotovo sve dijelove jugoslavenske države. Najviše ih je u hrvatskom prostoru bilo u Zagrebu, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Sušaku, Karlovcu, Splitu… Najnovija istraživanja govore o nasilnom iseljavanju 53.000 Hrvata između dvaju svjetskih ratova iz hrvatske Istre. Titov pogrom Talijana – u Puli pred rat manje Talijana nego Srba i Jugoslavena! Talijanski pogrom prema svemu hrvatskome počeo je odmah nakon dolaska talijanske vojske u do tada austro-ugarsku Istru krajem 1918., ali 13. srpnja 1920. u Puli simbolizira, kako kažu tamošnji Hrvati, početak hrvatskog holokausta u Istri jer od toga dana nasilje poprima novu dimenziju – prelazi iz već više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid! Tog je dana, naime, u Puli zapaljen hrvatski Narodni dom koji je bio mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava. U II. svjetskom ratu ponovno dolazi do masovnih iseljavanja pod pritiskom talijanskih fašista, a nakon rata pod terorom Titovih partizana dolazi do velikog zbjega Talijana, ali i dijela Hrvata u strahu od komunista. Panika i konfuzija zbjegova iz Pule doživjele su svoju kulminaciju nakon eksplozije na Vergaroli. Ova je eksplozija zaista bila „kap koja je prelila čašu“ i potaknula masovno iseljavanje. Nakon rješavanja spornih teritorijalnih pitanja iz II. svjetskog rata, Pula i cijela Istra postaje mjesto sustavnog naseljevanja ljudi iz drugih područja i republika (danas država) Jugoslavije u cilju dekroatizacije Istre. Osobito se naseljevaju Srbi kao vojnih lica ili drugih dužnosnika komunističkih vlasti. Premda do II. svjetskog rata u Puli nije bilo Srba, pred rat 1991. od 62.378 stanovnika Pule bilo je svega 33.902 Hrvata, čak 5.682 Srba i 4.076 Jugoslavena, svega 3.495 ostataka autohtonih Talijana, 2.281 Muslimana, 1.114 Slovenaca i gotovo 10.000 nacionalno neopredjeljenih osoba stanovnika Pule.