20. svibnja 1859. umro ban Josip Jelačić – hrvatski ban u vrijeme revolucija i formiranja modernih nacija Europe

Ban Josip Jelačić, u narodu najpoznatiji hrvatski ban, posebno zbog otpora mađarizaciji i mađarskom hegemonizmu. Živio je u vrijeme kada su se formirale moderne nacije i kada su revolucije diljem Europe mijenjale naličje našeg kontinenta. U revolucionarnim krugovima bio je omražen jer je sudjelovao u slamanju revolucija u Beču i Budimpešti, pa su na temelju toga Karl Marx i ljevičarski apologeti čak cijeli hrvatski narod nazivali “reakcionarnim”.

Zašto je Karl Marx mrzio bana Jelačića i Hrvate?

Jelačić, Josip, grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Petrovaradin, danas dio Novoga Sada, 16. X. 1801 – Zagreb, 20. V. 1859). Školovao se u Theresianumu 1810–19. Kao časnik služio u Galiciji 1819–24. i 1826–30. te u Krajini, 1831–35. boravio je u Italiji, istaknuo se u okršaju s bosanskim Turcima kraj Velike Kladuše 17. X. 1835; 1837. bio je promaknut u čin bojnika, 1841. imenovan pukovnikom Glinske regimente, istaknuo se 9. VII. 1845. u sukobu s Turcima kraj Podzvizda. Pod utjecajem Lj. Gaja pristao je uz narodni pokret.

Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena madžarska samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnos Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije bilo bana niti je Sabor zasjedao. Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem Franje Kulmera (u krugu madžarskih konzervativaca) i Lj. Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je kralj Ferdinand 23. III. imenovao banom bez znanja i pristanka madžarske vlade. Neovisno o tom, velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je 25. III. izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim (7. IV) u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču.

U odnošajima prema Pešti bio je na stajalištu Zahtijevanja naroda, koja su za Hrvatsku tražila odgovornu vladu na čelu s banom, i mislio je da se taj cilj, u osnovi protivan hegemonističkim težnjama Pešte, može postići nagodbom. Kako madžarska vlada nije poznavala ustupaka i kako se smatrala jedinom zakonitom vlašću i nad Hrvatskom, Jelačić je 19. IV. okružnicom svim oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji prekinuo sve službene odnose s peštanskom vladom do saziva Sabora, a 25. IV. posebnim Banskim pismom, upućenim svakoj općini, potvrdio ukidanje »tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene« i 27. IV. proglasio prijeki sud kojim je trebalo prije svega pogoditi političke protivnike pokreta – madžarone.

Njegovo je držanje bilo u skladu s pogledima Narodne stranke, a Jelačić je više mjeseci – pošto je njezin najistaknutiji predstavnik, Gaj, nakon afere s Milošem Obrenovićem, izgubio svaki utjecaj – bio oličenje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj. Bio je uvjeren da veliku odgovornost koju mu to nameće može uskladiti s dužnošću svojega vojničkoga poziva. U duhu austroslavizma, održanje ustavne Austrije držao je zalogom slobode za slavenske narode u njoj, iako je u djelatnosti toga carskog vojnika bila ideja »velike, jake i slobodne Austrije« osnovna.

Ograničen u donošenju svojih odluka ustavnim propisima, kralj je 6. V. 1848., zbog snažna otpora madžarske vlade samostalnoj banskoj vlasti, morao ovlastiti ugarskoga palatina da u Hrvatskoj imenuje kraljevskoga komesara i 7. V. zapovjediti banu da se podvrgne madžarskoj vladi i opozove svoje travanjske naredbe. Odlučan otpor hrvatske javnosti podudario se s prikrivenim željama dvora, kojemu je madžarski nacionalizam također ugrožavao interese. Nepokolebljiv u gledištu da posljednju odluku o budućem uređenju hrvatsko-ugarskih odnošaja može donijeti samo Sabor, Jelačić je 18. V. objavio naredbu o sazivanju Sabora. Madžarska je vlada uspjela u kralja ishoditi da se 29. V. zabrani održavanje Sabora te da se pozove bana neka se osobno opravda. Kako je Banska konferencija 2. VI. 1848. zaključila čak i silom spriječiti banov odlazak, Jelačić je odgodio put do 12. VI. i tako omogućio otvorenje Sabora. Od tada ni komesarijat nije više bio kadar spriječiti osamostaljenje Hrvatske.

Sabor je već prvoga dana instalirao Jelačića u bansku čast. Pošto je Sabor ispunio svoju najhitniju zadaću – da odredi državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji i izabere izaslanstvo koje je trebalo u bečkom parlamentu poraditi na uređenju zajedničkih poslova – Jelačić je imenovao članove u pojedinim odsjecima Banskoga vijeća, neke vrste samostalne vlade, te svojega zamjenika. Jelačić je sa saborskim izaslanstvom otputovao 12. VI. na dvor u Innsbruck. Međutim, već je 10. VI. 1848. ugarskomu ministru-predsjedniku Lájosu Batthyányu uspjelo dobiti od kralja potpis na tekst manifesta kojim se Jelačić, kao buntovnik, skida s banske časti.

Boravak u Innsbrucku bio je prekretnica u Jelačićevu položaju. Na pismenu molbu maršala J. J. Radetzkoga, Jelačić je 20. VI. uputio krajišnicima na talijanskom bojištu proglas kojim ih poziva da ustraju u borbi, jer »tamo, gdje vi stojite, radi se o sudbini cara i cijele Monarhije«. Od tada je Jelačić bio siguran u potporu dvorskih i vojnih krugova pa, iako je položaj Sabora i bana formalno ostao nezakonit, oni su mogli nesmetano nastaviti rad i prijeći na pripremanje oružane borbe. Sabor je 9. VII. zaključio zasjedanje, prenijevši na bana diktatorsku vlast (29. VI). Jelačić je na putu po Slavoniji 13–25. VII. uspio oslabiti utjecaj madžarona i učvrstiti položaj narodnjaka, a 31. VIII. hrvatska je vojska zaposjela Rijeku.

Na temelju saborske odluke da se sukob s madžarskom vladom riješi priznanjem nekih zajedničkih poslova (financije, vojska i vanjska politika) za svu Monarhiju, potpunom ravnopravnošću svih jezika u zemljama krune sv. Stjepana i ispunjenjem srpskih želja (priznanje Vojvodine kao posebnoga teritorija, udruženoga s Hrvatskom), pregovori što ih je Jelačić 28. VII. 1848. poveo s Madžarima u Beču nisu uspjeli i njihov je neuspjeh samo ubrzao ratne priprave. Međutim, 4. IX. kralj je opozvao manifest od 10. VI. Tako je Jelačić napokon mogao 7. IX. navijestiti peštanskoj vladi – ne madžarskom narodu, kako je isticao – rat i 11. IX. prijeći Dravu kraj Varaždina.

Proglasivši sjedinjenje Međimurja s Hrvatskom, nastavio je napredovati prema Pešti i tek 29. IX. naišao na neprijatelja kraj selâ Pákozda i Velencze. Bitka u kojoj je trebalo odlučiti o sudbini Pešte svršila je neodlučeno. Za primirja Jelačić je odjednom skrenuo prema austrijskoj granici kako bi ondje primio pojačanja i preuredio vojsku. Promjenom u banovu ratnom planu – na koju je utjecala vijest o revoluciji u Beču 6. X. – njegov se pohod uklopio u rat za spas Habsburgovaca protiv madžarske revolucije i bečkoga ustanka. Još dan prije, 5. X. 1848., Jelačić je primio carev manifest od 30. IX., kojim je bio imenovan kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga u Ugarskoj. Bio je to vrhunac njegova uspona do vlasti i ugleda, ali kratka vijeka, jer je reakcija suprotstavila Jelačiću A. Windischgrätza i podložila ga 16. X., za opsade ustaničkoga Beča, ovomu kao vrhovnomu zapovjedniku. Tim je činom Jelačić stvarno izgubio i političku funkciju kraljevskoga povjerenika. Ipak je pobjedom nad madžarskom vojskom kraj Schwechata 30. X. zapečatio sudbinu revolucije u Beču i širom otvorio vrata reakciji.

Jačanje reakcije, što se pogotovu opažalo nakon stupanja Franje Josipa I. na prijestolje, pokazalo je da se nada u preuređenje Austrije na osnovi ravnopravnosti njezinih naroda ne temelji na stvarnoj procjeni snaga. Jelačić je, doduše, istoga dana, 2. XII., bio imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije, pa je tako prvi put nakon mnogih stoljeća, barem formalno, sjedinjena u banskoj vlasti većina hrvatskih zemalja. Jelačić je i na madžarskom bojištu izvojevao više pobjeda (Moson, Móor, Tétény). Međutim, odnos prema njemu postajao je za demokratsku javnost slavenskih naroda sve više kriterijem naprednosti. Sumnja u njegovu privrženost idealima slobode i slavenstva rasla je s pobjedama austrijske vojske.

Unatoč svojoj lojalnosti »kao austrijskoga vojnika«, Jelačić nije krio svoje nezadovoljstvo porastom reakcije i utjecaja madžarske aristokracije na razvoj u Ugarskoj. U memorandumu kralju potkraj travnja 1849. odlučno je zahtijevao da se Slovacima omogući pun razvoj narodnosti, Srbima dade Vojvodina sa Srijemom, Hrvatskoj Međimurje i Baranja, a Vojnoj krajini »slobodoumna generalkomanda« s narodnim jezikom kao službenim i s »ustavnim životom«. Zahtijevao je, nadalje, da kralj potvrdi zaključke prošloga Sabora i omogući saziv novoga. Uza sve to provodio je omražene vladine naloge, pa je 9. V. objavio Privremeni zakon o tisku, kojim je trebalo ušutkati oporbeno novinstvo, a 6. IX. i oktroirani ustav, unatoč otporu Banskoga vijeća. Dugo se Jelačić odupirao vladinu kursu prema apsolutizmu. Spašavao je koliko je mogao: 1849. Strossmayer je, poglavito njegovim zauzimanjem, bio imenovan đakovačkim biskupom; 1851. pokrenuo je s uspjehom akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta; 1852. ishodio je podizanje Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, neovisnu o ugarskom episkopatu, i do kraja se protivio uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. U toj je neravnopravnoj borbi naposljetku klonuo i postao nakon 1854. političkom figurom.