23. rujna 1991. Vukovar i Dubrovnik: biser mediteranske i biser srednjoeuropske kulture na udaru agresora

Dva hrvatska grada pala su 1991. godine u potpuno okruženje: Vukovar i Dubrovnik. Dubrovnik je razaran s mora i kopna, a na Vukovar je padalo na tisuće granata i bombi dnevno. Bio je to zločin u samom srcu Europe, dva bisera mediteranske i srednjoeuropske kulture Dubrovnik i Vukovar, našli su se preko noći okruženi primitivnom, krvožednom i do zuba naoružanom srpskom vojskom, i to na samom kraju ‘civiliziranog’ 20. stoljeća.

Hoće li se Srbija ispričati za ove zločine i platiti milijarde kuna štete u samo ova dva hrvatska grada?

Početak djelovanja Odreda naoružanih brodova, koji su donosili u okruženi grad oružje, streljivo, hranu, lijekove i sve druge potrepštine, vezuje se za prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho 23. rujna 1991. godine. U njegovom borbenom sastavu bile su 22 dobro opremljene brodice raznih veličina s više od stotinu pomorskih dragovoljaca, hrvatskih bojovnika. Prvi naoružani gliser nazvan je ‘Sveti Vlaho’. Bili su preko noći naoružani engleskim strojnicama, minobacačima i minama usmjerenog djelovanja.

Zadaća ovog odreda je bila probijanje pomorske blokade Dubrovnika i uspostava morskog koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja, streljiva i svega ostalog neophodnog za uspješnu obranu grada i kakvu takvu normalizaciju života stanovnika. Pripadnici odreda su gliserima prevozili i ranjenike te branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći braniteljima Dubrovnika. Odred naoružanih brodova je bio žila kucavica koja je tijekom opsade Dubrovnika grad i njegove izmučene branitelje i žitelje održavala na životu. Tijekom izvršavanja brojnih zadaća poginulo je pet pripadnika, a gliseri Odreda naoružanih brodova su preplovili preko 35 000 Nm, prevezli više od 5 000 civila, ranjenika i vojnika te prebacili preko 4 000 tona različitog tereta.

O stanju u Dubrovniku u rujnu 1991. godine svjedoče ovi podaci: snage obrane Dubrovnika i okolnog područja su bile brojčano daleko slabije, gotovo nenaoružane, a topničko naoružanje se svodilo na tek 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa “ZIS” 76 mm. Snage su uključivale samo jednu vojnu postrojbu, sastavljenu od dvije satnije iz kojih će nešto kasnije nastati 163. brigada HV. Ta je postrojba bila sastavljena od dragovoljaca i jedne manje satnije djelatnih pripadnika Zbora narodne garde (ZNG-a). Početkom agresije 1. listopada 1991. godine snage obrane su brojale 410 naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi. Početkom studenog 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigao jedan vod IX. bojne HOS-a u sastavu 4. gardijske brigade ostao do konca prosinca 1991. godine.

Neprijatelj je napadao sa oko 30.000 vojnika naoružanih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 komada topničkog oružja raznih vrsta i kalibra, oko 100 zrakoplova te nekoliko brodova topovnjača. Za koordinaciju napada na jug Republike Hrvatske ustrojena je 2. Operativna grupa neprijateljskih snaga sa isturenim zapovjednim mjestom u Kifinom selu pored Trebinja. Za zapovjednika 2. OG je postavljen general potpukovnik Jevrem Cokić.

Barbari sa istoka, dokumentarni film o razaranju Dubrovnika – valja primetiti da su agresorske zločinačke jedinice nosile imena partizanskih narodnih heroja i crvenu zvijezdu petokraku:

Što se tiče Vukovara, dosta toga je već poznato. Ali nikada ne treba zaboraviti najveće maligno zlo koje se iz Srbije srušilo na ovaj hrvatski grad na Dunavu, piše zadarski.hr

Vukovar obilježava 30 godina od pada u ruke srpskog agresora nakon najkrvavije bitke Domovinskog rata i tromjesečne opsade u kojoj su poginula 1624 hrvatska branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom. Nakon Drugog svjetskog rata nijedan veći europski grad nije bio izvrgnut tolikom uništavanju, s izravnom materijalnom štetom procijenjenom na 9,5 milijardi kuna.

Grad je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za Vukovar završila je 18. studenoga 1991. okupacijom grada koja je potrajala sve do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Okupacija je značila protjerivanje većine nesrpskoga stanovništva iz grada i okolnih naselja, a ratni zločin počinjen je nad ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice na Ovčari.

U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Stotine djece ostalo je bez roditelja, a još danas 300-tinjak Vukovaraca nalazi se na popisu nestalih.

U napadima je redovito sudjelovalo ratno zrakoplovstvo, 400 tenkova, stotine minobacača i topova. Na grad je ispaljeno više od 6,5 milijuna projektila koji su ga na kraju potpuno uništili.

Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu hrvatske vojske. Nekoliko su puta bezuspješno pokušavali deblokirati grad koji je sredinom listopada 1991. bio potpuno opkoljen. Skupine branitelja samostalno su se pokušavale probiti iz grada, no bile su preslabe.

Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u studenom kada je bilo na desetke zračnih napada, a u pojedinim danima padalo je i do 11.000 granata, bombi i raketa na grad.