25. siječnja 2000. Višegrad – masovni četnički zločini obavijeni velom šutnje u svakom ratu

“Četnički pokret bio je prožet najbrutalnijim velikosrpskim nacionalizmom i imao je sve karakteristike fašističkog pokreta”, ističe Zdravko Dizdar koji je napisao knjigu ‘Prešućivani četnički zločini’. Danas se u Srbiji ovi najgori zločinci – četnici – javno slave kao borci za slobodu i antifašisti, a čak je donedavni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić bio ustoličen na to mjesto kao četnički vojvoda. Dana 25. siječnja 2000. pripadnici SFOR-a u Višegradu uhapsili četnika Mitra Vasiljevića,o ptuženog za ratni zločin tokom rata u BiH. Osuđen je na 15 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena na području Višegrada (BiH). Nakon dvije trećine odslužene zatvorske kazne u ožujku 2010. pušten na slobodu.   Pokolji uz rijeku Drinu Pokolj u Višegradu bio je ratni zločin kojeg su počinile srpske vojne postrojbe na početku rata u Bosni i Hercegovini u proljeće 1992. kada je započeo cijeli niz etničkog čišćenja i masovnih ubojstava bošnjačkih civila u Višegradu, ali i uz cijelu rijeku Drinu. Prema procjenama, iz okolice Višegrada protjerano je oko 14.000 Bošnjaka, a Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) registrirao je čak 1.760 žrtava zločina u nevelikom Višegradu, od čega 100-tinjak ubijene djece. Četnici nisu ni djecu štedjeli u svojim patološkim i mrziteljskim pohodima u ostvarenju želje za etnički čistom BiH. Jednako tako ovo područje je stradalo i u NDH, kada su već u prosincu 1941. počeli četnički pokolji na samoj granici NDH i Srbije. Istina o prošlosti je jedini lijek Istina i suočavanje s prošlošću su jedini lijek. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod brojnih Srba u gornjem Podrinju i cijeloj Republici Srpskoj nema vidljivog kajanja za strašne zločine. Ubijanja u ovom dijelu Bosne provođena su danima i mjesecima, a imaju jasna obiljžja genocida. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica muslimana u ratu u BiH, a to je bila i u Drugom svjetskom ratu kada je ovaj kraj stradao kao krajnja istočna granica NDH, u koji su se zbog blizine Srbije ubacivali brojni koljači s teritorija te države. Osobito nakon propasti tzv. Užičke republke krajem 1941. iz Srbije u NDH prelazi veliki broj četnika s ciljem uništenja muslimana i Hrvata, te uništenja NDH i stvaranja Velike Srbije na granici Virovitica-Karlovac-Karlobag. Četnički pokolji su u oba rata bili najveći upravo na području uz rijeku Drinu: Višegrad, Foča, Goražde, Srebrenica, Čajniče, Zvornik, Vlasenica, Rogatica  i druga mjesta bila su svjedokom genocida Srba nad Muslimanima. Hrvatski institut za povijest objavio je opsežno znanstveno djelo ´Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941 – 1945.´ Zdravka Dizdara, koji istražuje povijest Drugoga svjetskoga rata na području NDH. Od 1941. do 1945. samo u današnjoj BiH je bilo osnovano čak 14 četničkih korpusa, 76 brigada i dvije pukovnije te je kroz njih prošlo sto tisuća naoružanih pripadnika četničkog pokreta, koji su sijali smrt od Drine do Grahova.   NDH – veliko stratište Hrvata i muslimana ubijenih u masovnim pokoljima četnika Po Dizdarovim istraživanjima od četničkih progona i pokolja u samo BiH, tada dio NDH, u Drugom svjetskom ratu izbjeglo je oko 100.000 Hrvata i više od 200.000 Muslimana. Tako je nakon pokolja Hrvata u istočnoj Hercegovini u ljeto 1942. s područja lijeve obale Neretve izbjeglo 26.000 Hrvata, a nakon pokolja Muslimana u Višegradu u rujnu 1943. iz Podrinja je od četničkog nasilja izbjeglo više od 100.000 ljudi. Po  rezultatima istraživanja Zdravka Dizdara četnici su u BiH ubili oko 45.000 Hrvata i muslimana, opljačkali, spalili i razorili na desetke tisuća domova, a potpuno uništili oko 300 sela i manjih gradova, velik broj katoličkih crkava i muslimanskih džamija. “Četnički pokret bio je prožet najbrutalnijim velikosrpskim nacionalizmom i imao je sve karakteristike fašističkog pokreta”, ističe Zdravko Dizdar. Osim u NDH, četnici su u II. svjetskom ratu počinili brojne zločine nad muslimanima u Srbiji i Crnoj Gori u mjestima Pljevlja, Prijepolje, Bijelo Polje, Novi Pazar, Sjenica i druga. Ta mjesta su teško stradala od četnika i u Balkanskim ratovima i I. svjetskom ratu, a ubijanje muslimana u ovim dijelovima potrajalo je i od 1918.-1923. godine dok je Jugoslavija postojala mirnodopski čak pet godina. Zbog svih tih zločina sandžački muslimani su 1941. godine tražili da budu izdvojeni iz Srbije i priključeni NDH, te je u Zagreb zbog toga čak došla delegacija iste godine. Najbolnija stvar od svega je to da se o četničkim zločinima u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj i BiH jako malo zna, premda su to zločini s obilježjem genocida. Recimo, puno se više zna i piše o, ipak ograničenom, ratu između Hrvata i muslimana u BiH, nego o stratištima kao Višegrad gdje je ubijeno više od 100 malodobne djece. Nije Srebrenica jedino mjesto pokolja, Podrinje je puno malih Srebrenica i plača majki za svojim sinovima i kćerima i 1941. i 1992. godine. Nažalosti i nevjerojatno, danas se u Srbiji ovi zločinci i koljači slave kao antifašisti i borci za slobodu čak od strane državnog vodstva Srbije, a hrvatska politika nikada nije zbog toga pokazala niti najmanju zabrinutost ili dala bilo kakvu službenu primjedbu (niti glede pristupnih pregovora u EU). Na drugoj stani, paradoks je da iz Srbije koja je rehabilitirala četnike neprestano dolaze optužbe iz redova najviših političkih, pa i ckrvenih dužnosnika o tzv. hrvatskoj genocidnosti, kardinalu Stepincu, ustašizaciji, Jasenovcu, Domovinskom ratu, hrvatskim generalima (Gotovina, Krstičević), Oluji. HOS-ovcima, Katoličkoj Crkva, a hrvatska Vlada samo –  šuti.