26. prosinca 1991. raspušteno ‘komunističko carstvo zla’ SSSR – patologija jedne zločinačke ideje

Na današnji je dan 1991. godine Vrhovni sovjet proglasio ukidanje SSSR-a, a zatim se i sam raspustio, piše portal Hrvatskog kulturnog vijeća. Danas je 27 obljetnica raspuštanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), jedne od najzloglasnijih država svijeta koja je bila gotovo cijelo 20. stoljeće pod diktaturom komunizma. Naime, na današnji je dan 1991. godine Vrhovni sovjet proglasio ukidanje SSSR-a, a zatim se i sam raspustio. Bio je to kraj procesa raspada Sovjetskog Saveza, koji je počeo još godinu i pol dana ranije, kad su prve republike počele istupati iz njega. Prva je Sovjetski Savez napustila Litva još 11. ožujka 1990., a zatim su slijedile ostale baltičke republike i Gruzija. Posljednji su SSSR napustili Kazahstan i Rusija. Gorbačov je na Božić 1991. dao ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a i proglasio ukidanje te funkcije, a sve preostale svoje ovlasti prenio je na Borisa Jeljcina. Nikada se neće znati stvarni broj ubijenih ljudi u toj zločinačkoj komunističkoj državi, ali radi se o milijunima ubijenih ljudi od 1917. godine do definitivnog raspada 1991. godine. Patologija zločinačke ideje komunizma Represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvome sustavu, kao što je to bio slučaj sa stanovnicima bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza, nego i svekolikom čovječanstvu. No usprkos tom saznanju, usprkos tonama knjiga, studija, dokumenta i svjedočenja, koji vrlo jasno prikazuju komunističke zločine, usprkos osnovanim pretpostavkama o više od 100 milijuna žrtava koje je komunizam do danas prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999.), javna rasprava o ovome zločinačkom fenomenu nešto je od čega se uporno zazire. Začudo, i danas, kada su svim političarima i intelektualcima puna usta demokracije, tolerancije i ljudskih prava, rasprava o ovoj problematici i dalje je tabu tema. Nemoguće je ne zapitati se, koji je tomu razlog? Zašto žrtve komunističkog terora do dan danas nisu dobile pravnu niti moralnu zadovoljštinu? Zašto se komunističke zločince i u današnjem demokratskome sustavu, koji proklamira jednakost svih pred zakonom, i dalje amnestira? Hoće li zločini komunizma ikada biti sankcionirani? Pitanja je zasigurno veliki broj, piše hkv.hr Komunizam je nasilnička i revolucionarna ideologija U Manifestu komunističke partije vrlo jasno stoji: “Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku” (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije, Mladost, Beograd, 1973). Ukoliko komunizam ukida religiju i moral te proturječi cjelokupnomu dosadašnjem povijesnom razvitku, logičnim se nameće pitanje: na koji način komunizam misli postići te ciljeve? Mirnim ili nasilnim putem? Kako je i službeno poznato, komunistički prevrat pretpostavlja revoluciju (nasilje, krv, ubijanje). Engles je revoluciju definirao kao akt u kojemu jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugome pomoću “pušaka, bajoneta i topova”. Već ovdje jasno vidimo kako su komunistički diktatori poput Lenjina, Trockog, Staljina ili Tita mogli u marksističko-engelsističkoj filozofiji vrlo lako pronaći teoretsku legitimaciju svojih nasilničkih postupaka. No što je s onim društvenim elementima koji će se protiviti revoluciji? Što s “kontrarevolucionarnim” i “reakcionarnim» elementima”? Engels je u tom pogledu vrlo jasan: “Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak» (F. Engels, The Magyar Struggle, January 1849.). Komunistička nasilja i ubijanja bez premca u povijesti Reakcionarni elementi za komuniste su dakako bili kler, buržoazija, nacionalisti s obzirom na anacionalno-internacionalni karakter komunizma, ali i svi oni koji bi svojim znanjem ili inteligencijom mogli komunističkim liderima predstavljati potencijalnu opasnost pri osvajanju vlasti. Stoga ne treba čuditi kako je upravo pravoslavni kler u Rusiji bio prva meta Lenjinovih čistki u Sovjetskome Savezu. Komunisti, sukladno Marxovoj krilatici “religija je opijum za narod”, žele narod pošto-poto osloboditi utjecaja svećenstva te započinju brutalne likvidacije i ubojstva. Samo do 1922. Lenjinova policija likvidira 2691 svećenika, 1962 redovnika i 3.447 redovnica (Juraj Batelja, Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, 1999.) Bolje nije prošao ni katolički kler u Hrvatskoj, gdje partizani likvidiraju više od osam stotina svećenika, redovnika, časnih sestara, bogoslova i laičkih osoba službenika Crkve. U svome krvavom piru hercegovačkog franjevca Stjepana Naletilića partizani su ispekli na ražnju (Glas Koncila, 24. 7. 2005). Tisuće svećenika i redovnika komunisti brutalno likvidiraju i u Španjolskoj. Komunisti u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma pritom su samo vjerno izvršavali Engelsov zahtjev, po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje. Drugim riječima – takvi brutalni zločini ne predstavljaju nikakvu zloupotrebu komunističke ideje, već njezinu jasnu provedbu. Ultimativni cilj komunizma  – ukidanje obitelji i odumiranje države No, nisu komunisti likvidirali isključivo svoje političke i ideološke protivnike. Likvidacije, denuncijacije i čistke bile su vrlo česte i među samim sljedbenicima komunizma. Dovoljno je prisjetiti se kako je Staljin, da bi se dograbio vlasti, dao likvidirati sve sljedbenike Lava Trockog, tzv. trockiste. Sličnu metodu osvajanja vlasti primjenjuje i Josip Broz Tito koji u Moskvi kao agent Kominterne prokazuje i daje likvidirati više stotina jugoslavenskih komunista i socijalista (Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940., 2008.). Nepovjerenje, denuncijacije i čistke imanentne su komunističkome načinu vladanja i temelj su njegova opstanka. To je i razumljivo, s obzirom na to da je komunizam proklamirao jednakost svih ljudi; ako smo svi jednaki, tada za likvidirane ne će biti problem naći zamjenu! Jedan od ciljeva komunizma, koji se često prešućuje ili pak objašnjava «povijesnim kontekstom», predstavlja i ukidanje obitelji: “Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista” (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). U nekim je komunističkim zemljama bilo pokušaja nasilnog ukidanja obitelji, ali su se ti pokušaji izjalovili. No, unatoč neuspješnoj provedbi, ovaj cilj komunizma nikako ne treba smetnuti s uma. Jednako tako ne treba smetnuti s uma i to da se komunizam zalaže za ukidanje, tj. Engelsovim riječima – odumiranje države, što je i logično s obzirom na internacionalni karakter komunizma. Ova dva cilja komunizma – ukidanje obitelji i ukidanje države – nisu se ostvarili. Ni obitelj niti država nisu “puškama, bajonetama i topovima”, tj. nasiljem bili ukinuti. No, osim revolucije uz primjenu fizičke sile i represije, moguća je i “meka” revolucija nenasilnim sredstvima. Jedan od razloga zašto se o komunističkim zločinima i danas šuti, svakako je i činjenica da se komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani. Time je komunizam zakupio svojevrsnu tzv. “antifašističku legitimaciju”, kojom je kasnije nemilosrdno opravdavao svoje zločine. Svako i najmanje spominjanje komunističkih zločina u SSSR-u automatski se proglašavalo fašizmom. A tko si je nakon rata mogao dopustiti da bude proglašen fašistom? I dan-danas, kad se počne malo više isticati zločine komunista, lijevo-liberalni mediji to nazivaju revitalizacijom fašizma ili povijesnim revizionizmom koji navodno umanjuje fašističke zločine. Cijeli članak možete pročitati ovdje