26. srpnja 1991. Dobrica Ćosić i provođenje planova Stevana Moljevića zajedno sa SANU-om

Dan uoči obilježavanja ‘ustanka u Srbu’, ciljano i s namjerom baš tog dana 26. srpnja 1991., vodeći srpski akademik i ‘spiritus movens’ ideje Velike Srbije u Titovoj Jugoslaviji, Dobrica Ćosić dao je intervju beogradskoj Politici i naveo: “Moguća su planska preseljenja i razmjena stanovništva, što je najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”.

Ponovio je riječi i planove koje je 50 godina ranije programatski zacrtao četnički ideolog Stevan Moljević u Homogenoj Srbiji, te nagovijestio pakao koji čeka Hrvate. Zanimljivo je da je Stevan Moljević taj plan zacrtao kod prvog raspada Jugoslavije, a Dobrica Ćosić kod drugog raspada Jugoslavije. Cilj je isti: fizičko uništenje Hrvata južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. 

Bilo je to vrijeme kada se već oružana pobuna Srba u Hrvatskoj pretvarala u rat. Koji mjesec ranije već su pobunjeni Srbi, naoružani i pomagani od JNA, napadali i zaposjeli brojne policijske postaje RH. Jedine koje su napadnute, a ostale u rukama hrvatske države bile su u Pakracu i Petrinji. Policijske postaje na Plitvičkim Jezerima i Glini Srbi su uz pomoć JNA osvojili oružjem, a Benkovac, Knin, Obrovac, Dvor, Donji Lapac, Gračac, Korenica (tada još Titova Korenica) i druge bile pod kontrolom pobunjenika od prvih demokratskih izbora 1990. godine.

Dobrica Ćosić – stvorio plan nestanka Hrvata na temeljima Stevana Moljevića

Dobrica Ćosić, poznat kao ‘otac moderne srpske nacije’, bio je najvažniji glas Srbije. Čak važniji od Slobodana Miloševića, jer je upravo Ćosić kao vodeća osoba Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) koja je bila ideološko nositelj velikosrpstva, bio vodeći ideolog velikosrpstva krajem 20. Stoljeća. 

Lukav, beskrupulozan, lažljiv i zadojen velikosrpskom idejom poveo je srpski narod u nove ratove i nova osvajanja tuđih teritorija. Iza Dobrice Ćosića i njegovih sljedbenika, kao i iza Stevana Moljevića pedeset godina ranije, ostale su suze, krv i smrt.

Samo je Ćosić imao puno bolju situaciju nego Moljević: kompletan vojni, diplomatski i politički kapacitet države Jugoslavije, a s druge strane razoružane Hrvate.

Sve je počelo puno ranije, još sredinom 80-ih, kada na čelo Srbije u Jugoslaviji dolazi Slobodan Milošević koji je bio samo glavni eksponent paklenog plana u režiji velikosrba koji su zajednički, u laboratoriju KOS-a, režirali: politika (Slobodan Milošević), kultura i akademici (Dobrica Ćosić), JNA (KOS, Branko Mamula i srpski generali) i Srpska pravoslavna crkva. Svi zajedno su se složili oko ideje da je došlo vrijeme da Bosna i Hercegovina i najveći dio Hrvatske postane dio Velike Srbije. Cijena je bila nestanak Hrvata i Bošnjaka (tada Muslimana) s tih područja.

Dvije godine ranije, još za vrijeme Jugoslavije, kada se nije ni čulo da postoji Franjo Tuđman i kada je Hrvatska šutke na čelu s Ivicom Račanom promatrala mitinge, divljanje i prijetnje Srba diljem Hrvatske i Jugoslavije, lukavi “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić daje intervju talijanskom ‘Il tempo’. Na trećoj stranici lista „Il Tempo’ izašao je veliki intervju u kojem je izjavio da je Istru, Zadar i otoke Tito okupirao od Italije i dao Hrvatskoj.

Na taj način trebalo je obezglavljenu Hrvatsku neutralizirati još u Jugoslaviji, jer su hrvatski komunisti bili potpuno podložni Beogradu i u strahu od Miloševića i JNA. Tako je bilo lakše provesti zamisli zloglasnog Memoranduma SANU (Memorandum Srpske Akademije, ekvivalent HAZU, o stvaranju Velike Srbije iz 1986. godine), čiji je ideolog bio pisac Dobrica Ćosić. Upravo Memorandum SANU je bio ideološki obrazac za agresiju Srbije na Hrvatsku i namjere da se veliki dio Hrvatske, uključivo i cijelu Dalmaciju sa obalom, pripoji Velikoj Srbiji.

A Memorandum SANU je samo ponovio iste ideje Stevana Moljevića i četničkog pokreta iz 1941. čiji je cilj bio genocid nad Hrvatima u NDH.

Ideje Stevana Moljevića žive u Srbiji danas

Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti objavljen u 1986. ostao je zapamćen kao idejna osnova za velikosrpske ratove koje je pokrenuo Slobodan Milošević, no danas nakon više od 30 godina srpska akademija na čelu s novim predsjednikom, vodećim srpskim neurologom i uglednim znanstvenikom Vladimirom Kostićem, želi Akademiju oprati od svake krivnje i veze s krvoprolićem koje je uzrokovala.

Kao i u II. svjetskom ratu, Srbija se želi oprati od fašizma i provedenog genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima po metodi ‘krvi i tla’, etničkim čišćenjem tisuća ljudi do zacrtanih granica Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Prema mišljenju današnjih akademika u Srbiji, valja skinuti hipoteku sa SANU, ali ne tako da se prizna da je intelektualna elita Srbije napravila zločinački plan ili čak operacionalizirala ideje Stevana Moljevića. 

Kako bilo, teze akademika dr. Kostića zapanjujuće za sve osim za one koji poznaju kontinuitet velikosrpske akademske i intelektualne scene koji dominira Srbijom već 150 godina. Na toj sceni akademici i ministri kao Ilija Garašanin, Vasa Čubrilović, Stevan Moljević, Dragiša Vasić ili Dobrica Ćosić, kroje genocidne planove prema drugim narodima.

Ove teze su sasvim u skladu s aktualnom klimom cjelovite revizije prošlosti, skidanja bilo kakve odgovornosti sa Srbije za ratove, rehabilitacije Draže Mihailovića i četništva i potpune rehabilitacije Slobodana Miloševića.

Uostalom, do jučer je u parlamentu Srbije sjedio najveći huškač na klanja i ratni zločinac Vojislav Šešelj, a predsjednik Srbije je njegova desna ruka Aleksandar Vučić.

Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?

„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).

„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćo­sić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).