27. studeni 1096. počeo Prvi križarski rat: Što su istine, a što laži o križarskim ratovima?

Na današnji dan 27. studenog 1096. počeo je Prvi križarski rat. Zapadna historiografija do novijih vremena i povijesnih otkrića pretjerivala je s ozloglašavanjem Križarskih ratova, često s pozicija prosvjetiteljskog antiklerikalizma ili pak protestantskog antikatolicizma. 

To je bilo osobito izraženo u Francuskoj, gdje je taj razvitak prosvjetiteljstva bio svjesno protukršćanski i gdje je prosvjetiteljstvo započelo pravi križarski rat protiv “mračnoga fanatizma i praznovjerja” koje je ono vidjelo utjelovljenima u Crkvi i crkvenim redovima. Preko dvorova i aristokratskih salona to gibanje se iz Francuske nevjerojatnom brzinom proširilo cijelom kontinentalnom Europom, sve do Rusije i Portugala. 

S druge strane, historiografija se do 20. stoljeća gotovo i nije bavila drugom stranom u križarskim ratovima – muslimanskom – tako da postupci i djelovanje te strane gotovo da nisu bili podvrgnuti znanstvenom povijesnom istraživanju i kritici.

Zaboravljalo se da je Arapski islamski imperijalni rat bio prvi, Križarski ratovi su bili protuudar, da bi kasnije opet došlo do Turskog islamskog udara na Europu.

„Cijela povijest križarskih ratova je reakcija Zapada na strahovita vojna napredovanja muslimana“, tvrdi danas povjesničar Thomass Maden, jedna od svjetskih ekperata za tematiku Križarskih ratova.

Islam je prije Križarskih ratova pokorio pola tadašnjeg kršćanskog svijeta i gotovo ga sasvim zbrisao s lica zemlje. Islam je osim toga dva puta zaprijetio samom postojanju zapadne/europske/kršćanske civilizacije, prvo preko Saracena/Arapa, a onda preko Turaka.

Pokorena je cijela kršćanska sjeverna Afrika i područje današnje Španjolske, kršćani obraćeni na islam, a oni koji su odbili se obratiti na islam bili su građani trećeg reda. Pali su Damask, Jeruzalem, Aleksandrija, Sirija, a na tom putu su muslimani spalili 30.000 kršćanskih crkava. Muslimani su došli gotovo do srca današnje Francuske gdje su zaustavljeni. Uspostavili su kontrolu nad Sredozemnim morem, osvojili veliki dio Bizanta, a pad je prijetio Carigradu (što se kasnije i dogodilo).

Krajnji cilj muslimana bilo je pokoravanje Europe.

To je kontekst vremena u kojem dolazi do protuudara na osvojeni teritorij. 

Uzroci početka križarskih pohoda

Osnovni razlozi za pokretanje križarskih ratova nalaze se u spletu tadašnjih okolnosti, tj. društvenih i vjerskih kretanja na Zapadu i političke situacije na Istoku. Zajedničko svim kršćanima na Zapadu u to vrijeme (X – XI st.) bilo je hodočašće na sveta mjesta, a naravno najsvetije područje za svakog pravog vjernika bila je Palestina i Crkva Svetog Groba.

Kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim razara 1009. crkvu Uskrsnuća u Jeruzalemu – najznačajnije svetište kršćana. Kada krajem 11. st. Jeruzalem zauzimaju Turci Seldžuci, počinju masovno uznemiravati kršćanske hodočasnike.

Dakle, okolnosti su na početku prvoga križarskog pohoda bile jasne:

1. Muslimani su prekršili zadanu i pisanu riječ o zaštiti hodočasnika, došlo je do velikih uništavanja crkava, osobito crkve Svetog groba, kršćani su bili maltretirani. Buduća nazočnost kršćana na svetim mjestima bila je ozbiljno ugrožena.

2. Bliska kršćanska zemlja – Bizant – bio je u iznimno teškoj situaciji zbog muslimana, te je molio je za pomoć. Kako je seldžučka opasnost bila velika, svako bi oklijevanje bilo jednako nepružanju pomoći, ali i opasnost za Europu.

3. Nije se radilo o “imperijalizmu”, “kolonijalizmu” ili prisilnu obraćanju muslimana, nego jedino i samo o preživljavanju kršćana na Istoku i o sigurnosti jeruzalemskih hodočasnika sa Zapada.

Zbog ovih razloga mora svaki objektivni povjesničar ocijeniti poziv pape Urbana II. legitimnim, a križarski pohod ponajprije kao opravdanu mjeru. Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije.

U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala, ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti… Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – Grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroj i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.

Prvi križarski rat 1096.-1099.

Prije polaska vitezova krenuo je niz seljaka iz njemačkih i francuskih područja koji su bili slabo organizirani i naoružani tako da su lako poraženi od Seldžuka.
Nakon njih kreću vitezovi pretežno iz europskih zemalja, poslije užasnih napora i krvavih borbi 1099. osvajaju Jeruzalem, pri čemu su počinili krvoproliće (u muslimanskim izvorima opisano uz velika pretjerivanja i preuveličavanja) npr. o tome da su križari jahali do Salamonova hrama i kraljeve palače a krv im je sezala do koljena, što je biološki nemoguće).

U islamskim izvorima govori se o 70 000 do 100 000 žrtava, Jeruzalem je tada mogao imati najviše 10 000 stanovnika.

Govorilo se da su svi Židovi pobijeni što nije točno jer su mnogi registrirani u sinagogi u Kairu kao doseljenici u Egipat. Križari u Svetoj zemlji osnivaju nekoliko država od kojih je najznačajnija Jeruzalemska Kraljevina.

Kao i svi ratovi, Križarski ratovi bili su puni nasilja i brutalnosti, ali ne tako kao npr. današnji ratovi.

Iako su se tijekom križarskih ratova dogodile mnoge loše stvari kao i u svim ratovima, to nije bila posljedica traženja vlasti. Niti, kako se obično tvrdi, grijesi počinjeni tijekom križarskog rata, jednostavno bili oprošteni zbog sudjelovanja u križarskim ratovima. Zlodjela su počinjena tijekom križarskih ratova, jer su križarski ratovi bili borbe u kojima su se borili ljudi, a loše se stvari događaju u takvim okolnostima. Konačno, za nikakva zlodjela ne može se kriviti vjeru, osim ako, naravno, određena religija ne odobrava ili potiče takve stvari.